Na današnji dan prije 914 godina, 25. 5. 1107. godine hrvatsko-ugarski kralj Koloman dodijelio je povlastice trogirskoj komuni. Ova je kraljevska diploma, poznatija kao TROGIRSKA DIPLOMA, sadržavala odredbe koje su trogirskoj komuni osigurale značajnu političku autonomiju. Kralj je Trogiranima obećao "čvrsti mir" (firmam pacem) i kraljevsku zaštitu - on i njegova vojska više neće napadati grad nego će ga štititi od napadaja izvana, posebno s morske strane; oslobodio je komunu plaćanja tributa mira; dopustio je svećenstvu i građanima pravo izbora biskupa i gradskoga kneza te im je dodijelio pravo služiti se starim komunalnim običajnim pravom. Također, odredio je da se u gradu ne može nastaniti ni jedan Ugrin ili drugi stranac bez dopuštenja komunalnih vlasti...
Kako je došlo do ovog događaja, kao svojevrsnu legendu zabilježio je i 1657. godine objavio Ivan Lucić, unutar djela Vita b. Joannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula. To je "djelce", kako navodi Ferdo Šišić, doslovno preštampao Daniele Farlati u svojem Illyricum sacrumu, poprativši ga s još nekoliko bilježaka. Iz teksta F. Šišića Dalmacija i Ugarsko-hrvatski kralj Koloman u cjelosti prenosimo tu, kako sam autor navodi, "legendu":
"U to se doba zgodi, da je panonski kralj (Panoniorum regem) Koloman s velikom vojnom silom sašao na primorje, da podvrgne svojoj vlasti kraljevstvo ilirsko (regnum Illvricum), pošto je Hrvate već svladao bio. Budući da se govorilo, da je grad Zadar — za koji se kaže, da ga je utemeljio Adrij brat Italov — bio čvršći i jači od ostalih gradova donje Dalmacije,kako po prirodnom položaju, tako i sa mnogobrojnog ratobornog pučanstva, okrene kralj najprije protiv njega s čitavom svojom vojskom, a kad mu se nije htio predati, uze ga podsjedati, te podignuvši protiv njega utvrde i raznovrsne strojeve, nanošaše teške štete gradskim zidinama i kulama. Ali i građani podigoše radi svoga spasa protiv vanjskoga stroja svoj, koji se obično zove »testudo arietaria«. Međutim se po nekom božjem slučaju zgodi, da se sve ono kamenje, što ga je izbacivao stroj Zadrana, povraćalo natrag ili na njihove pletere ili na zaštitne krovove, dapače i unutar njihovih zidova. Zbunjeni stoga i preplašeni izgubiše svaku nadu u svoje spasenje, već su iščekivali ili krvavu propast u borbi, ili sramotnu predaju. U takovoj neizvjesnosti dođe k njima bi. Ivan biskup trogirski, koji bi po običaju zamoljen, da utaži borbu nastalu između Zadrana i kralja, te da oba naroda izmiri.
Kad je k njima došao, povesele se građani i preko svake mjere obraduju, pa se požure k njemu kao k spasitelju svome pitajući ga za savjet, što treba da rade i redom pričajući što se dogodilo. A svetac ih milo i blago utješi, govoreći im ove riječi: »Smirite se djeco i ne bojte se, jer je mene Bog poslao kvarna radi vašega spasenja. Pođite brzo i gledajte mi javiti, što je s vašim strojem.« Oni otiđu brzo k mjestu gdje je kraljev stroj već u tolikoj mjeri zavalio gradske zidine, da se neprijaljima otvorio pogled u grad, poprave svoj stroj i brzo, ne časeći časa jave biskupu, što su opravili. A on brzo pohiti onamo i ondje se — kako pripovijedaju — sred kiše i lomljave kamenja, bez straha na koljenima uzdignutih ruku prema nebu pomoli Gospodu: »Vječni i svemožni Bože, komu sve na svijetu služi, obazri se milostivo na molbe sluge tvojega, koji moli milost tvoju za spasenje tvojega naroda u ovome gradu i za spasenje naroda u onoj državi, čiji vladar rad je zauzeti ovaj grad. Uslišaj me i učini, da kao što oba naroda jednoga Boga štuju i istom slavnom vjerom svijetle, tako da i pod vladu jednog istoga vladara dođu, po Gospodu našem Isusu Kristu sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu duha svetoga, u vijeke vijekova Amen!« Svršivši molitvu digne se i naredi, da mu donesu kamen. Stavivší ga u praću reče: »Gospode Bože Savaot, koji uči ruke moje za rat i prste moje za boj, koji je kamen iz praće Dávidove upravio na Filistejce, on neka te upravi na stroj izvan grada, da se od tvojih udaraca, a da ne učini štete ljudima, sav sruši i rastepe, tako da se ni drugi ne može na njegovu mjestu namjestiti.« I kad to izreče, zapovjedi, da se svom snagom povuku sva užeta; i odista kraljev stroj pogođen, od silnih se udaraca tako raspe, da se drugi nije na njegovu mjestu više mogao postaviti, naime onako kako je to svetac izmolio.
Videći kralj, da mu se gotova pobjeda izmakla iz ruku, uze smišljavati, što bi najpametnije odlučio, jer ga je bilo stid kao kralja bez pobjednoga slavlja odustati od nauma, a na zator cijeloj vojsci onamo silnu snagu prosipati, gdje se već prosula i istrošila. I kad već ne biješe ni tračka nade, a bi mogao pobijediti, odluči ono, što je bolje, te pokuša dobročinstvima one, koje ne mogaše silom. Zato pošalje poslanike građanima s ovim prijedlozima: »Ako se hoćete pokoriti kraljevskoj milosti, biti ćete među prvima u kraljevstvu, a i grad, što ga nastavate. Vidjet ćete, da ja većma volim steći dobrovolje prijatelje, nego vladati na silu« A građani po savjetu svetoga biskupa učine po volji kraljevoj, te se dobrovoljno predaju. A kad je kralj pitao, čijom su pomoću oslobođeni od njegove navale, odgovore ozbiljno, da ih je pomoć i zaštita trogirskoga biskupa obranila od njegove navale. Zato kralj zapovjedi, da se on preda nj dovede. Na pitanje, zašto se toliko izuzeo na kraljevu silu, dobio je ovaj odgovor: »Vjeruj, da je sve to učinjeno za tvoju sreću, dobri kralju, i za sreću tvoje vojske, da se ti, koji si urešen krpćanskim obilježjem ne okaljaš kršćanskom krvlju i da vojska podložna tvojoj blagosti i vedrini, istom krvlju oskvrnjena i razuzdana, na sebe ne navali žig okrutnosti, a po tom i ne izazove gnjev svemožnoga Boga zajedno s tobom protiv sebe. I tako bi Bog tražio krv naroda, koji su nevino poginuli od ruke kraljeve. A sada sve je sretno prošo bez štete po kraljevsku vlast. Božja se milost pobrinula odozgo, da i narod dođe pod tvoju vlast i da ruke tvojih ljudi budu čiste od krvi.«
Kralj se zadivi svečevoj rječitosti i ubavijesti se о svetosti njegova života, pa mu se ničice pokloni govoreći: »Kako vidim ugodnik si Božji i njegova je riječ zaista u tvojim ustima. Zato molim u tebe milost sveti oče, da izvoliš za mene, slugu tvoga, šiljati molitve kralju kraljeva, da me u miru čuva i da upravlja uzdom našega kraljevstva, a po smrti da mi udijeli vječno kraljevstvo s izabranima svojim.« Zatim ga nagradi mnogim darovima i s njim idući dođe do grada Šibenika, gdje se do današnjega dana vidi crkva sv. arhandela Mihajla.
Dok je u toj crkvi služio sv. misu, siđe golubica snijega bjelja — a to je vidio samo kralj — nad glavu svetoga biskupa i tako dugo mu je na glavi sjedila, dok se započeta žrtva nije svršila, a onda se digne prema nebu i iščezne netragom. Kad kralj vidje ovo čudo, zapanji se i pripovijedajući to ljudima oko sebe reče: »Zaista nikad još ne vidjeh takovo što, što о ovom čovjeku danas vidješe oči moje«.
Iza toga uđe kralj u Trogir i darove što ih je stolna crkva u tome mjestu primila od hrvatskih kraljeva ili od salonskih knezova (a Croatiae regibus seu a Salonitanis principibus) umnoži i privilegijama potvrdi, pa pozdravivši se s biskupom i primivši od njega blagoslov, оtiđe."
Šišić tvrdi: "Sam spis "Vita b. Joannis" nije historičko djelo, već legenda , dakle spis, u kojem ima mnogo čudesnih scena i misterioznih motivacija, ukratko u izobilju svega onoga, čime se hoće da dokaže svetost muža, o komu se piše. Ali pored svega toga ipak ne može biti sumnje, da je i u toj legendi onaj glavni razvoj, ona glavna nit dogođaja osnovana na istini, dapače i napisana s namjerom, da se kaže istina." Koga zanima, Šišićev tekst može pročitati OVDJE.
Što sve "imamo trogirsko", osim Trogirske diplome, možete pročitati u našoj arhivi pod naslovom Trogirska acačeda ili što sve imamo "trogirsko". Nadamo se da će vam biti zanimljivo!
Nema komentara:
Objavi komentar