Uoči Uskrsa | Od tišine Velikog četvrtka do veselja Uskrs(nog ponedjeljk)a

Cijeli je Veliki tjedan obilježen posebnim narodnim običajima, a neki od njih (gotovo) su zaboravljeni.  Jedan od njih je izuzetno interesantan, čak i zagonetan trogirski običaj kruženja oko bunara Ošljak na Veliki četvrtak za kojeg je i povjesničar Marko Perojević napisao: "Kad se znade da je ono prosti bunar, koji služi za napajanje blaga, te da ni ondje ni u blizini nema groblja ni pokopanih mrtvaca, postaje zagonetno, a donekle smiješno i praznovjerno ono obilaženje bunara i molitva za mrtve.". Zagonetka je otkrivena 1902. godine zahvaljujući zanimljivom arheološkom otkriću, a o svemu više piše OVDJE. Jednako su interesantni običaji vezani za Križ od zakletve ili Rotni križ, Poljubac mira iza procesije na Veliki petak te umivanje u hladnoj vodi na Bilu subotu, dok zvoni Glorija. Njihova je priča ispričana OVDJE.

 

 S obzirom na navedene arhivske objave o običajima u Velikom tjednu, ove godine uoči Uskrsa donosimo ulomak iz publikacije FEŠTA! - Što su i kako Trogirani slavili kroz povijest koji se odnosi na proslavu Uskrsa i Uskrsnog ponedjeljka u Trogiru, temu koju na Trogir Time Travelu ranije nismo obradili...

 

USKRS I USKRSNI PONEDJELJAK

Uskrs ili Vazam, najstariji je i najveći kršćanski blagdan koji se slavi u spomen Kristova uskrsnuća – temelja kršćanske vjere. Slavi se u nedjelju nakon prvog punog mjeseca, između 21. ožujka i 25. travnja, što je određeno na koncilu u Niceji 325.  Brojni su običaji vezani za Veliki tjedan i Uskrs u Trogiru. Dok se sam blagdan – baš kako je to slučaj i sa slavljenjem Božića – slavio odlaskom u crkvu, a potom u krugu obitelji te se na sam dan nisu odvijale kulturno-umjetničke priredbe niti društvene zabave, one su tijekom povijesti zabilježene na „drugi dan Uskrsa“ tj. Uskrsni ponedjeljak.

Iz novine Dan objavljene 16. travnja 1914. saznajemo da je na Uskrsni ponedjeljak, 14. travnja, održana „krasna zabava hrv. kat. mlad, društva „Ivan Lučić“ u velikoj dvorani općinskoga doma.“ Izvještaj navodi da je zabava započela u 8 sati navečer i trajala do 11 sati te da je dvorana bila dupkom puna publike, a saznajemo i u čemu je publika uživala: „Najprije je deklamirao B. Čorić Harambašićevu pjesmu Hrvatskoj s potpunim razumijevanjem i doličnim patosom. Slijedilo je šaljivo pjevanje u 3 lica „Kovač i sin mu študent“. Zatim je bilo skioptično prikazivanje uz tumačenje slika: „Veliki euharistični kongres u Beču“. Na kraju je bila sjajna šala u 2 čina „Aprilska komedija“. Autor hvali izvođače, a posebno K. Buble i F. Slade. Večer je završila formiranjem povorke koja je prošla gradom uz pjevanje.

Na „drugi dan Uskrsa“ slavila se u Trogiru „100-godišnjica Preradovićeva i to akademijom kakove Trogir nikada doživio nije“, piše Narodni list u izdanju od 17. travnja 1918. godine pod naslovom „Preradovićeva proslava u Trogiru.“. Svečanost je uvodnim govorom otvorio dr. don Ivan Delalle, a nastavili Marija Ivanko koja je „milim i toplim glasom ispjevala nekoliko komada uz pratnju svoje drugarice“ Fanny Sentinella te pjevački zbor uz pratnju maestra Bozzottija. Kao centralni dio programa navodi se prikaz progodnih sastavaka „Narodno jedinstvo“ i „Slava pesniku“ u izvedbi trogirske djece odjevene u „krasne narodne nošnje“ i malenog Tonka Doležala iz Splita. Prepuna je dvorana „drhtala od oduševljenja, osobito kad je slika pjesnikova okićena vijencima hrvatskim, srbskim i slovenskim“.

Na Uskrsni ponedjeljak 1936. dva velika autobusa dovezla su SMD „Zvonimir“ iz Splita u Trogir, gdje su u katedrali izveli Papandopulovu „Muku Isusovu“, izvještava Jadranski dnevnik 18. travnja 1936. godine. Taj je koncert „bio doista dubok umjetnički događaj za auktora, za pjevače, za trogirsko građanstvo u brojne splitske izletnike“. Autor V. R. u izvještaju hvali soliste i zbor te spominje da je lijepi govor, istučući kulturno značenje Zvonimirova koncerta koji je svojom izvedbom „Muke obnovio“ tradiciju starih trogirskih skazanja, „u gostioni kuda je Zvonimir svratio nakon koncerta“ održao dr. don Ivo Delalle. (preuzeto iz FEŠTA!, Muzej grada Trogira, 2023., str. 42.)

Sretan, miran i blagoslovljen Uskrs žele vam djelatnice Muzeja grada Trogra!

Trogirske fotografije mađarskog fotografa Józsefa Fábiána iz 1977. godine

 

József Fábián bio je profesinalni fotograf rođen 1932. godine u Miškolcu, četvrtom gradu po veličini u Mađarskoj. Isprva poznat kao fotograf arhitekture, postaje veoma cijenjen kazališni fotograf, ali i nezaobilazan lik u - frizerskom svijetu! Naime, zahvaljujući suradnji s Magyar Fodrász Klubbal (Mađarskim klubom frizera) bio je stalni službeni fotograf brojnih međunarodnih natjecanja frizera... Nakon smrti 2015. godine, dio njegove ostavštine pohranjen je u zbirku Nacionalnog muzeja i instituta za povijest kazališta u Mađarskoj, a dio - fotografije arhitekture, pejzaža, frizerskih natjecanja te ulične i obiteljske fotografije - je od nedavno  dostupan online, na Fortepanu. Među tim fotografijama pronašli smo četiri interesantne fotografije snimljene u Trogiru:

 

Dok je za tri fotografije kao lokacija naveden "Trogir", što je jasno vidljivo, za prvu koju donosimo unutar ovog članka - a koja je snimljena iza katedrale i općinske palače - lokacija nije navedena. 

Znate li tko je prekul gospođa na cesti pred automobilom, a tko zgodna djevojka snimljena na glavnom trgu ili muškarac u bijelom odijelu (kao i ljudi iza njega) na gradskim vratima i rivi, slobodno nam javite u komentarima na našoj Facebook stranici Trogir Time Travel, gdje s nama možete podijeliti i dojmove o ovim fotografijama.

 

  Pripremila: Maja Maljković Zelalija
Izvori: fortepan.hu, hetifortepan.capacenter.hu

 

Trogir 1921. i 1941. | Pronađi razlike!

Dok se u mađarskom online arhivu Fortepan zahvaljujući donatoru Péteru Lánchidiju čuva prekrasna fotografija snimljena s kule sv. Marka 1921. godine, trogirski fotograf Antonio Miše u svojoj kolekciji čuva preslik originalne fotografije snimljene s istog mjesta i to točno 20 godina nakon - 1941.!

 

Trogir 1921. | Fortepan | Donator: Péter Lánchidi

Trogir 1941. | preslik originalne fotografije zaštićene autorskim pravom "Coalaimages" | Ustupio: Antonio Miše

Što kažete? Nije li ovo sjajno?!

Izazivamo vas da pronađete sve razlike i javite nam ih u komentarima na našoj facebook stranici Trogir Time Travel! 

Osjećate li se posebno "detektivski", razlike možete pronalaziti i u našoj arhivskoj objavi 3 x Tri ista s mista. :)

Trogir 1952. | 3 foto-trenutka

 

Godina je 1952. U Trogiru filmska ekipa na čelu s redateljem Šimom Šimatovićem snima film Mala (kasnije preimenovan u Kameni horizonti), a slikar Emanuel Vidović stvara djela Motiv iz Trogira i U Pašikama. Meštar Augustin Bilić - Panto i sin mu Danko realiziraju impresivan pothvat - demontažu i ponovnu montiražu zvonika sv. Mihovila. Grad je tada dobio novo stambeno naselje i danas poznato kao Naselje, a izgrađen je i novi mali most...

Ovaj most, koji i danas povezuje povijesnu jezgru grada s kopnom, ovjekovječen je na sjajnoj fotografiji nepoznatog autora koji je snimio prizor koji odiše autentičnošću i duhom Trogira nekog prošlog vremena - žena, težakinja na povratku iz polja sa "šumom" na glavi prelazi novoizgrađeni most, s kojega se u pozadini vidi zgrada štalaja, današnja peškarija:

 

 

Fotografija je na flickru objavljena u zrcalnoj verziji

 

Osim ove fotografije, jednako je životna i fascinantna fotografija koja prikazuje danas potpuno nezamisliv prizor - dvojicu muškaraca koji u dvorištu općinske palače vrte janje na ražnju:

 

 

 

Prikazane fotografije, kao i fotografija Radovanovog portala (u nastavku), dio su albuma Yugoslavia 1952 objavljenog na flickr računu daves_archive. Prava je šteta da ih nema više i da im (za sada) nismo uspjeli saznati autora.

 

 

 

 

Što kažete na Trogir 1952. i ove sjajne fotografije? Podijelite svoje dojmove s nama na Facebook stranici Trogir Time Travel.

 

 

 

 Maja Maljković Zelalija

17 fotografija Trogira iz knjige "Miasta Dalmatyńskie do początku XV wieku"

Poljski povjesničar Zdzislav Kaczmarczyk (1911 - 1980) godine 1976. objavio je knjigu Miasta Dalmatyńskie do początku XV wieku, u izdanju Poljske akademije znanosti - Odsjeka u Poznańu. Ova opsežna knjiga, podijeljena u pet cjelina - Istra, Kvarnerski i riječki zaljev, Srednja Dalmacija, Južna Dalmacija i  Crnogorska obala, donosi i bogatu kolekciju fotografija - njih 322, a među njima i 17 lijepih fotografija Trogira.

Na samom ovitku smjestila se fotografija današnje Mornarske ulice, a unutar korica fotografije Trogira iz zraka, južnih gradskih vrata i male lože, tvrđave Kamerlengo te pogleda na grad s njenih zidina. Tu su i fotografije gradske lože, štandarca na rivi, zvonika katedrale sv. Lovre, unutrašnjosti crkve sv. Barbare, općinske palače, palače Ćipiko, crkve sv. Sebastijana, kule Vitturi, apside katedrale, reljefa Kairosa, te fotografije karakteristične gradske ulice i stambene kuće, kako je napisano u njihovu opisu. 

Razgledajte ih u nastavku:

 

 

Koja vam se najviše sviđa? Javite nam na našoj facebook stranici Trogir Time Travel!

 

 

 

TG kalendar: Svečanost polaganja prisege pripadnika 2. bojne "Kralj Tomislav" 114. brigade HV

 

U Trogiru, na nogometnom igralištu na Batariji, u subotu, 8. veljače 1992. godine održala se svečanost polaganja prisege pripadnika 2. bojne "Kralj Tomislav" 114. brigade Hrvatske vojske. Uoči sutrašnje, 33. obljetnice svečanosti donosimo izbor fotografija iz foto arhiva Muzeja grada Trogira koje je toga dana snimio fotoreporter Joško Brešan te  članak "Junaci s bojišta" Vilhelmine Lovrić objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 9. veljače 1992. godine.

 

 

 

Riječima "U nazočnosti brojnih Trogirana i gostiju iz susjednih općina, na nogometnom igralištu Slavena u Trogiru svečanu prisegu - čiji je tekst čitao vojak Ante Ivković  - dali su vojaci 2. bojne 114. pukovnije hrvatske vojske. Službeno izvješće i pozdrav u ime 2. bojne izrekao je njezin zapovjednik Zdravko Klanac", započinje članak kojeg u cijelosti možete pročitati u nastavku:

Sjećate li se svečane prisege na Batariji? Imate fotografije? Snimke? Podijelite ih s nama u komentarima na facebook stranici Trogir Time Travel!

______________________

Rubrika TG KALENDAR na blogu trogirtimetravel.blogspot.com pokrenuta je 2020. godine s ciljem sabiranja tematskih "dogodilo se na današnji dan" objava. Donosi spomendane na raznolike povijesne događaje i osobe koje su likom, djelom i kolektivnom memorijom vezane za Trogir. 

U prosincu 2024. TG KALENDAR dobio je i svoju tiskanu verziju - Moj planer - TG spomenar, izdanje Muzeja grada Trogira autorice Maje Maljković Zelalije koje osim trogirskih spomendana ostavlja prostor za bilježenje osobnih planova i važnih datuma. Ukoliko niste nabavili svoj primjerak ranije, dostupno ih je još nekoliko u Muzeju grada Trogira.

Potres, ubojstvo i zlatno srce: Priča o nastanku jezera Pantan

 

Zašto je došlo do hladnokrvnog ubojstva mladog plemića jedne kobne noći prije 529 godina? Zločin je bio toliko potresan da je tog 23. siječnja 1496. godine izazvao pravi potres, potres toliko razoran da je nakon njega nastalo jezero Pantan! Stoljetnu trogirsku legendu o jezeru koje na svojem dnu čuva tajnu blistavog zlatnog srca donosi današnja, potpuno neuobičajena priča iz #TGkalendara!

 

 

ZLATNO SRCE

 

zabilježio 

Ante Ivačić

Prvi šapat maestrala, šum mlinske vode i reska pjesma cvrčaka na deblima i granama mirisnih borova i kvrgastih maslina pratili su pričanje starice plemenita roda zaklonjene od sunčane žege ispod smokvina lišća:

- U davno doba nije bilo ni Trogirskog Blata, ni tog jezerca, ni mlinova, ni rijeke. Nad tim jezerom dizali su se prekrasni dvorovi dobrog Dolena, jedinca majke udove. On se ženi sa crvenokosom Vandanom, djevojkom pakosna srca i osvetljive ćudi. Starica ga je odvraćala od tog zlosretnog braka, ali sin zasljepljen hinjenom ljubavi lukave građanke ne posluša majčina savjeta. Nevjesta ubrzo zamrzi svekrvu. Što je više rasla njena mržnja prema dobroj starici, to je više jačala Dolenova ljubav prema majci.

Dolen je bio mekane naravi i sanjar. Nadasve je volio more i onda kad bi iskričavi valovi cjelivali krotko pragove njegova doma, i onda kad bi se bijesno uspinjali uz kućne zidine prijeteći uništenjem. Koliko je puta slušajući disanje mora u škrapama i otegnutu pjesmu cvrčaka, zaspao na žalu ispod tamarisa dok ga brižna majčina ruka ne bi probudila. Vandana se ljutila zbog te pažnje mrske svekrve.

Dolen je posjedovao na obližnjem otoku pastirsku kuću s velikim imanjem. Vandana stade muža neobičnom toplinom milovati i dragati: željela je da Dolen preseli majku na taj otok. Govorila mu je da ona ne može više s njom živjeti,  jer je ujeda otrovnim jezikom kao zmija. Dolen ne usliša ženinu želju, jer je volio majku kao svoju dušu. Zbog toga se njihov dom pretvori u pakao: nizali se dani ispunjeni psovkama, mahnitim ispadima i prigovaranjima bijesne žene, a potom bi nastale šutnje, pune prijetnje i mržnje. Crvenokosa srda mrcvarila je nemilosrdno dušu i tijelo muža i svekrve te im ispijala očima krv sa lica i usana. Iscrpljen i blijed lutao je Dolen oko svog doma, ali nigdje nije nalazio mira. Strah ga je mučio da mu žena ne ubije ili otruje staricu majku.

Stara, doznavši za razlog svađe, odluči otići. Ona zamoli sina da je preveze na otok - željela bi malo otpočinuti u tom lijepom kraju.

Jednog predvečerja kad su nad Čiovom plovili vunasti, ružičasti oblaci, Dolen je iskrcao majku na otoku i vratio se tužan u svoje dvore.

Vandana primi muža uzvicima raspojasanog veselja te ga je gušila cjelovima i zagrljajima. Dolen je ostao hladan. Ginuo je sve više i više za majkom koju je svakodnevno posjećivao.

Vandana sjekirom razlupa lađu i zabrani Dolenu da posjećuje majku. Prijetila mu je oštricom noža i otrovom. Dolen je bio duša od čovjeka, zazirao je od krvi, i poslušao je. Majka, ne vidjeviši dugo sina, pomisli da ga je opaka žena ubila i svisne od boli.

Pastiri su Vandani dojavili za smrt svekrve. Ona je zloradim užitkom obznanila mužu i gledala mu prkosno i prijezirno u lice koje se na taj glas grčilo od boli.

Dolen je sve više propadao. Na javi i u snu zazivao je majčino ime. Vandana je pobjesnila. Ona odluči da satre tu nesnosnu Dolenovu ljubav prema majci i da zauvijek smiri njegovo mrsko srce.

Bila je olujna noć, puna strave na nebu i zemlji. Golemi oblaci poput gora, ispresjecani munjama, dizali se sa svih strana kao da hoće uništiti svijet. Zemlja se tresla od neprekidne grmljavine.

Dolen je spavao u svojoj odaji smješeći se blago. Nad njim se nadvila Vandana s plamenom kosom i zelenim očima. U ruci je držala dugu i debelu zlatnu iglu s glavom od smaragda. Oh, kako je duboko mrzila to njegovo blago i lijepo lice nasmijano u času neslućene smrti! Zarine mu iglu u srce. Dolen ne jauknu, jedino šapne majčino ime.  Samo njegov osmjeh ugasnu kao sjaj zvijezde u prvom blijedilu zore.

U taj čas stotinu munja udari u ponosne dvore. Čitavi se dom potrese. Raskuštrane kose, mahnita pogleda Vandana istrči iz kuće i stane zapomagati. Njezin se glas gubio u zvižduku vjetra i paklenoj orljavi gromova. Visoki morski vali zahvatio je Vandanu i bacao je iz ponora u visinu, pa opet u ponor. Ona je vidjela sa vrha vala prije smrti kako se mramorni dvori ruše u dubinu.

Na tom je mjestu nastalo jezero. Za noćnih jesenskih oluja još i danas vide ljudi kako Vandana s plamenom kosom oblijeta oko jezera. A tko ima vrlo oštar vid, može na dnu jezera, za vedra dana u praskozorje, vidjeti Dolenovo srce koje blista poput zlata. Blizu tog srca izbija voda koja puni jezero i okreće mlinska kola.

Dok je starica govorila, pjevala je voda šumom mlina pjesmu o zrelom klasju, bijelom poput morske pjene brašnu i mirisnom svježem kruhu, blagoslovu svijeta - a cvrčci su sitnim srebrnim pilama rezali granje borova i maslina i cvrčali o zlatnom srcu na dnu trogirskog jezera.

K R A J

Najnovije, ukoričeno izdanje Trogirskih legendi koje je zapisao Ante Ivačić objavljeno je u izdanju Združenih artista Trogir. Knjigu koja je zaista divan poklon uredila je Daniela Kontić, na engleski prevela Tatjana Radmilo, ilustrirala Marija Puović, a grafički pripremio Vladimir Sorić. Možete ju nabaviti u Muzeju grada Trogira.