TG kalendar: Operna diva Marija Gatin

 

Na današnji dan prije 119 godina - 8. srpnja 1902. godine u Trogiru je, kao Marija Ivanko, rođena operna solistica, mezzosopranistica Marija Gatin. 

Marija Gatin osnovnu je školu završila u Trogiru, a Klasičnu gimnaziju u Splitu. Nedugo nakon mature udala se za pomorskog kapetana Ivu Gatina i preselila u Split. Pjevanje je počela učiti 1926. godine, u svojoj 24. godini, kada je već bila majka dvoje djece. Uz obiteljske obaveze pohađala je pjevačku školu iskusne operne umjetnice Cvijete Cindro, a kasnije se o razvoju njena pjevačkog umijeća brinuo Josip Hatze.

Uspješan i hvaljen debi na kazališnim daskama Marija Gatin imala je u svibnju 1934. godine kada je igrala naslovnu ulogu u opereti Mala Floramye Ive Tijardovića. Tim je nastupom osvojila i kritiku i publiku,  Novo doba piše da je "svojom lijepom i umljatom pojavom, sigurnim i osjećajnim pjevanjem, glumački prirodnom igrom, bez patoskih gesta bila najbolja dosadašnja domaća splitska Floramye.", a Jadranski dnevnik da je "Debut gđe Marije Gatin bio nesumljivo pravi umjetnički događaj. Konačno jedna prava Floramye nakon 63 pretstave..."

Jadranski dnevnik, 7. svibnja 1934.

 

Ovom je operetom Marija Gattin gostovala i u rodnom gradu, u kolovozu 1938., što je bila posebna atrakcija za Trogirane ali i brojne goste koji su tom prilikom posjetili Trogir. Novo doba u izdanju od 11. kolovoza 1938.  donosi izvještaj s tog kulturnog događanja: "Opereta je izvedena na Batariji, u ambijentu sredovječnih tvrđava, i to u vrtu Dječjeg Doma (nekadašnja palača i perivoj prvog hrvatskog načelnika Špira Puovića). Izbor je bio veoma sretan, pa su građani i stranci bili očarani tako lijepim ambijentom. Noć je bila krasna. Kroz kršnjata stabla prodirao je sjaj mjesečine, što je pružalo vanredan okvir za ovu operetu čije se atije pjevaju kroz cijelu godinu po ulicama i kućama Trogira... Svi stranci koji ovog ljeta borave u dosta velikom broju u našem gradu posjetili su priredbu i upravo su bili oduševljeni, te su se čudili da jedno malo mjesto može pružiti tako umjetnički užitak...
Malu Floramye igrala je gđa Marija Gattin, već poznata u Splitu. Ona, kao rođena Trogiranka, dala je te večeri svu snagu svoje umjetničke duše, izražavajući svoj vedri idealizam za muzikom kao i lijepo nastojanje da "Mala Floramye" doživi u njezinom zavičaju pun uspjeh..."

Marija Gatin igra vodeće uloge u niz drugih opereta - Boccaccio (F. Suppe), Pierrot Ilo (I. Tijardović), Šišmiš (J. Strauss), Viktorija i njezin husar (P. Abraham), ... Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata prekinut je rad ansambla u tek utemeljenom HNK u Splitu. Marija Gatin nije željela nastupati u okupiranom gradu te se uključuje u rad Kazališta Narodnog oslobođenja Dalmacije pod vodstvom J. Hatzea i I. Tijardovića. Kazalište je krenulo prema Visu, zatim u Italiju i konačno stiglo u Egipat, u El Shatt gdje je razvilo plodnu zborsku djelatnost.

Nakon rata Marija Gatin ostvaruje također zapažene i hvaljene uloge igrajući u Cavalleriji rusticani, Carmen, Evgeniju Onjeginu, Eru s onoga svijeta, Morani, Krabuljnom plesu, Trubaduru, Povratku, Seviljskom brijaču, Giocondi, Ukletom Holandezu, Ekvinociju, Luciji di Lammermoor, ...

Marija Gatin odlazi u mirovinu 1962. godine.

Umrla je u Splitu, 18. srpnja 1991.

Za one koji žele znati više:
Barbieri, Marija: Marija Gatin
Škunca, Mirjana: Iz splitske glazbene kronike: Marija Gatin 

Izvori:
Novo doba, 11. i 26. 8. 1938., Jadranski dnevnik, 7. 5. 1934.

´Oćemo na more? III | Novi set starih fotografija s plaža

 

 Idemo na kupanje kroz vrijeme treći put!

Nakon jako popularnih litnjih objava - prve ´Oćemo na more? | Donosimo 24 fotografije trogirskih kupališta (od 1930. do 1986.)! iz 2018. i druge - ´Oćemo na more? II | Neke nove stare snimke s trogirskih kupališta  iz 2019. došlo je vrijeme i za treću, koja će vam sigurno pružiti sreću (ili barem izmamiti osmijeh!).  

Volimo vam uljepšati dan, pa smo, želeći vam donijeti dašak starih ljeta, zavirili u turističke brošure koje se čuvaju u knjižnici Muzeja grada Trogira i pronašli zanimljive promotivne fotografije objavljene unutar njih:

 

Hotel Medena

 

Marina

Hotel Jadran

Hotel Jadran

Hotel Jadran

Soline

Medena - Vranjica

Medena - Vranjica

Rožac

Rožac

Divne su, zar ne?!

 

Ali to nije sve! U pripremi je i četvrti dio ´Oćemo na more serijala u kojem vas očekuje prava pravcata poslastica - fotografije s trogirskih kupališta i plaža iz obiteljskih albuma nekolicine naših sugrađana! 

Do tad ostanite s nama i pratite našu facebook stranicu Trogir Time Travel za još zanimljivih sadržaja!

 

P. S. Kako ne bismo ponavljali fotografije koje smo već objavili ranije, a upravo su ljetno-plažne tematike, pozivamo vas da ih razgledate OVDJE i OVDJE

Prije 50 godina svečano otvoren hotel Medena! | TG kalendar

 

U nedjelju, 27. lipnja  ove godine navršit će se točno 50 godina od svečanog otvaranja hotela Medena! Brojne su uspomene domaćih i stranih gostiju vezane za ovaj hotel, a još brojnije uspomene lokalaca koji su u ovom hotelu radili, ali i u njemu uživali na maturalnim večerima, vjenčanjima, društvenim plesovima,dočecima novih godina, maskenbalima, učili i razmjenjivali iskustva na simpozijima i konferencijama, ... 

Tko je na plaži hotela naučio plivati? Tko se spuštao niz tobogan? Kupao na bazenu?

Kako bismo vas potaknuli da ispričate svoja sjećanja iz hotela Medena u komentarima na facebook stranici Trogir Time Travel, u nastavku donosimo nostalgične fotografije iz jedne od promotivnih brošura hotela koje se čuvaju u Muzeju grada Trogira.

 

Opustite se i uživajte:

 

 

 

TG i TV kalendar: Palma Katalinić - Trogiranka koja slovi za najuspješnijeg urednika dramskog programa u povijesti televizije u Hrvatskoj - rođena je na današnji dan 1927. godine

 

Znate li pod čijom su se uredničkom palicom snimali "Gruntovčani", "Velo misto", "Kapelski kresovi", ...? Znate li da je tu riječ o jednoj Trogir(an)ki i da ona slovi za najuspješnijeg urednika dramskog programa u povijesti televizije u Hrvatskoj? Ona je rođena u Trogiru na današnji dan 1927. godine i tema je ove, nove epizode TG kalendara koju u današnjoj inačici slobodno možemo nazvati i TV kalendar...

 

 

Palma Katalinić na snimanju TV drame Zec Branka Ivande, 1975.,  izvor: HRT - Leksikon radija i televizije (ulomak)

 

 

 Na današnji dan prije 94 godine, 14. 6. 1927., u Trogiru je rođena Palma Katalinić, televizijska urednica i književnica.

U rodnom gradu Palma je pohađala pučku i građansku školu, školovanje je nastavila na učiteljskoj školi u Splitu, a potom na novinarsko-diplomatskom studiju u Beogradu. Dolaskom u Zagreb, 1954. godine postala je urednica u redakciji Školskog radija, nekoliko godina nakon sudjeluje u osnivanju, zatim u uređivanju Školskog programa na RTV Zagreb, gdje je i autorica dokumentarnih priloga, reportaža i dječjih emisija. Od 1974. urednica je Dramskoga programa, a od 1978. do umirovljenja 1985. glavna je urednica Kulturno-umjetničkog i igranog programa. U vrijeme njene uredničke dužnosti nastali su kultni "Gruntovčani", "Velo misto", "Inspektor Vinko", "Kapelski kresovi"... stoga ne čudi da slovi za najuspješnijeg urednika dramskog programa u povijesti televizije u Hrvatskoj!

Prve priče za djecu Palma Katalinić objavila je 1952. godine. Brojna djetinjstva obogatila je svojim naslovima "Djetinjstvo Vjetra kapetana" (1964.), "Pričanje cvrčka moreplovca" (1969.), "Snovi na dnu mora" (1975.), "Anja voli Petra" (1986.), "More pod sjevernom zvijezdom" (1990.), "Golubica" (1995.) ... Odraslijoj čitalačkoj publici namijenila je roman "Dvoje u brodolomu" (1986.).

Palma Katalinić umrla je 13. rujna 2013. godine, a njeno posljednje počivalište je na trogirskom gradskom groblju.

 

 

24 fotografije Trogira i okolice koje će vas teleportirati u rane 60-e | Neke vidimo prvi put!

 

 

U izdanju Opštinskog turističkog saveza - Trogir i Turističke štampe - Beograd 1964. godine objavljen je mali preklopni vodič po Trogiru.  Osnova ovog vodiča objavljenog na 12 stranica su 24 fotografije u boji, od kojih većina nije imala svoju premijeru na internetu. Do sad! 

Zahvaljujući primjerku koji se unutar Turistike i sitnog tiska čuva u knjižnici Muzeja grada Trogira u nastavku možete uživati u ljetnoj šetnji Trogirom i okolicom 60-ih!

 

 

Unutrašnjost vodiča po Trogiru iz 1964.

"Gradska vrata sa zidinama i kulama"

"Apsida katedrale iz XIII st."

Unutrašnjost vodiča po Trogiru iz 1964.

"Novi pokretni most"

"Plaža uz Marmontov glorijet i kulu sv. Marka"

"Kula Kamerlengo"

Unutrašnjost vodiča po Trogiru iz 1964.

"Bezbrižna priča u romantičnom kutku"

"Gradski park"

"Kupalište hotela Jadran"

"Kupalište Saldun"

"Panorama grada s Čiova"

 

 

Nadamo se da ste uživali u ovoj kratkoj šetnji! Ukoliko jeste, podijelite ovaj sadržaj s prijateljima na društvenim mrežama i napišite nam svoje dojmove u komentarima na facebook stranici Trogir Time Travel.

Trogirske bačvarske priče, dio 3.: Ivo Rakijar - posljednji trogirski bačvar

 

 

 Posljednji trogirski bačvar Ivo Rakijar tema je posljednjeg - trećeg nastavka Trogirskih bačvarskih priča. Njegovu priču ispričat ćemo pomoću obiteljske foto-arhive koju nam je ljubazno ustupila njegova supruga Mirjana, na čemu joj i ovim putem zahvaljujemo.

 

 

 

 

Ivo Rakijar započeo je svoj bačvarski put u radnji Korada Ostojića na Fortinu. Još kao dječak volio je rezbariti u drvu, volio je miris drva smreke i jele od kojeg su se radile bačve, pa je molio roditelje da razgovaraju s meštrom Koradom da ga primi na naukovanje. Osim roditelja, u njegovom mu je naumu pomogla razrednica, gđa. Milka Ostojić - Koradova supruga. Meštar Korado primio je mladog naučnika, potpisali su Ugovor o učenju, na temelju kojeg su ga kao jedinog učenika u toj struci upisali u srednju školu koju završava 1964. 

 

 

Iz obiteljskog albuma, vl. Mirjana Rakijar

Iz obiteljskog albuma, vl. Mirjana Rakijar

Iz obiteljskog albuma, vl. Mirjana Rakijar

 

 

U Koradovoj bačvariji Ivo Rakijar radio je sve do njenog zatvaranja 1980. nakon čega se osamostaljuje te otvara svoju radnju. 

"Sva sela oko nas i šire znali su za njega. Bilo je posla i previše! Dolaskom rata posao je opao, zatim su došle bačve od rosfraja, badnji i druga pomagala od plastike i samo su rijetki ostali vjerni drvenim bačvama. Posao je zamro, no bez obzira na to naš je dvor uvijek bio pun bačava jer ih je on jednostavno volio oko sebe. Posebno ga je veselio dolazak srednjoškolaca koje je dovodila prof. Kezele kako bi se upoznali sa starim zanatima i manualnim alatima koje je on godinama skupljao... Iako je imao električni alat, ruka bi mu uvijek poletila za tim manualnim...", ispričala nam je njegova supruga Mirjana, r. Šantić, s kojom se vjenčao 1978. godine i koja je ovog vrsnog bačvara koji - vjerovali ili ne - nije volio vino! - ipak naučila uživati u njemu nakon dobrog obida.

 

Iz obiteljskog albuma, vl. Mirjana Rakijar | Fotografija lijevo: autor Max Randegger

Spomenivši manualni alat, moramo spomenuti bačvarski alat koji se čuva u Muzeju grada Trogira. U Etnografskoj zbirci, kao i u stalnom postavu ove zbirke nalaze se, među ostalim viola, bat, terafunda, šestilo, pila, makljica, čepnjak, utornjak, ... Sve navedene donosimo u najnovijem instagram plakatu na poveznici @trogirmuseum te vas pozivamo da više bačvarskog alata razgledajte u stalnom postavu Muzeja grada Trogira. Dobro došli!

 

 

| Pripremila: Maja Maljković Zelalija  
| Izvor fotografija: obiteljski album vl. Mirjane Rakijar

 

 

 Nadamo se da vam je treći dio Trogirskih bačvarskih priča bio jednako zanimljiv kao i prva dva  (koja, ukoliko ste ih možda propustili, možete pročitati OVDJE i OVDJE). Hvala što ćete ga podijeliti s prijateljima na društvenim mrežama:

 

TG kalendar | Trogirska diploma 25. 5. 1107.

 

Na današnji dan prije 914 godina, 25. 5. 1107. godine hrvatsko-ugarski kralj Koloman dodijelio je povlastice trogirskoj komuni. Ova je kraljevska diploma, poznatija kao TROGIRSKA DIPLOMA, sadržavala odredbe koje su trogirskoj komuni osigurale značajnu političku autonomiju. Kralj je Trogiranima obećao "čvrsti mir" (firmam pacem) i kraljevsku zaštitu - on i njegova vojska više neće napadati grad nego će ga štititi od napadaja izvana, posebno s morske strane; oslobodio je komunu plaćanja tributa mira; dopustio je svećenstvu i građanima pravo izbora biskupa i gradskoga kneza te im je dodijelio pravo služiti se starim komunalnim običajnim pravom. Također, odredio je da se u gradu ne može nastaniti ni jedan Ugrin ili drugi stranac bez dopuštenja komunalnih vlasti...

 

Kako je došlo do ovog događaja, kao svojevrsnu legendu zabilježio je i 1657. godine objavio Ivan Lucić, unutar djela Vita b. Joannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula. To je "djelce", kako navodi Ferdo Šišić, doslovno preštampao Daniele Farlati u svojem Illyricum sacrumu, poprativši ga s još nekoliko bilježaka. Iz teksta F. Šišića Dalmacija i Ugarsko-hrvatski kralj Koloman u cjelosti prenosimo tu, kako sam autor navodi, "legendu":

 

    

"U to se doba zgodi, da je panonski kralj (Panoniorum regem) Koloman s velikom vojnom silom sašao na primorje, da podvrgne svojoj vlasti kraljevstvo ilirsko (regnum Illvricum), pošto je Hrvate već svladao bio. Budući da se govorilo, da je grad Zadar — za koji se kaže, da ga je utemeljio Adrij brat Italov — bio čvršći i jači od ostalih gradova donje Dalmacije,kako po prirodnom položaju, tako i sa mnogobrojnog ratobornog pučanstva, okrene kralj najprije protiv njega s čitavom svojom vojskom, a kad mu se nije htio predati, uze ga podsjedati, te podignuvši protiv njega utvrde i raznovrsne strojeve, nanošaše teške štete gradskim zidinama i kulama. Ali i građani podigoše radi svoga spasa protiv vanjskoga stroja svoj, koji se obično zove »testudo arietaria«. Međutim se po nekom božjem slučaju zgodi, da se sve ono kamenje, što ga je izbacivao stroj Zadrana, povraćalo natrag ili na njihove pletere ili na zaštitne krovove, dapače i unutar njihovih zidova. Zbunjeni stoga i preplašeni izgubiše svaku nadu u svoje spasenje, već su iščekivali ili krvavu propast u borbi, ili sramotnu predaju. U takovoj neizvjesnosti dođe k njima bi. Ivan biskup trogirski, koji bi po običaju zamoljen, da utaži borbu nastalu između Zadrana i kralja, te da oba naroda izmiri.

    Kad je k njima došao, povesele se građani i preko svake mjere obraduju, pa se požure k njemu kao k spasitelju svome pitajući ga za savjet, što treba da rade i redom pričajući što se dogodilo. A svetac ih milo i blago utješi, govoreći im ove riječi: »Smirite se djeco i ne bojte se, jer je mene Bog poslao kvarna radi vašega spasenja. Pođite brzo i gledajte mi javiti, što je s vašim strojem.« Oni otiđu brzo k mjestu gdje je kraljev stroj već u tolikoj mjeri zavalio gradske zidine, da se neprijaljima otvorio pogled u grad, poprave svoj stroj i brzo, ne časeći časa jave biskupu, što su opravili. A on brzo pohiti onamo i ondje se — kako pripovijedaju — sred kiše i lomljave kamenja, bez straha na koljenima uzdignutih ruku prema nebu pomoli Gospodu: »Vječni i svemožni Bože, komu sve na svijetu služi, obazri se milostivo na molbe sluge tvojega, koji moli milost tvoju za spasenje tvojega naroda u ovome gradu i za spasenje naroda u onoj državi, čiji vladar rad je zauzeti ovaj grad. Uslišaj me i učini, da kao što oba naroda jednoga Boga štuju i istom slavnom vjerom svijetle, tako da i pod vladu jednog istoga vladara dođu, po Gospodu našem Isusu Kristu sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu duha svetoga, u vijeke vijekova Amen!« Svršivši molitvu digne se i naredi, da mu donesu kamen. Stavivší ga u praću reče: »Gospode Bože Savaot, koji uči ruke moje za rat i prste moje za boj, koji je kamen iz praće Dávidove upravio na Filistejce, on neka te upravi na stroj izvan grada, da se od tvojih udaraca, a da ne učini štete ljudima, sav sruši i rastepe, tako da se ni drugi ne može na njegovu mjestu namjestiti.« I kad to izreče, zapovjedi, da se svom snagom povuku sva užeta; i odista kraljev stroj pogođen, od silnih se udaraca tako raspe, da se drugi nije na njegovu mjestu više mogao postaviti, naime onako kako je to svetac izmolio.

    Videći kralj, da mu se gotova pobjeda izmakla iz ruku, uze smišljavati, što bi najpametnije odlučio, jer ga je bilo stid kao kralja bez pobjednoga slavlja odustati od nauma, a na zator cijeloj vojsci onamo silnu snagu prosipati, gdje se već prosula i istrošila. I kad već ne biješe ni tračka nade, a bi mogao pobijediti, odluči ono, što je bolje, te pokuša dobročinstvima one, koje ne mogaše silom. Zato pošalje poslanike građanima s ovim prijedlozima: »Ako se hoćete pokoriti kraljevskoj milosti, biti ćete među prvima u kraljevstvu, a i grad, što ga nastavate. Vidjet ćete, da ja većma volim steći dobrovolje prijatelje, nego vladati na silu« A građani po savjetu svetoga biskupa učine po volji kraljevoj, te se dobrovoljno predaju. A kad je kralj pitao, čijom su pomoću oslobođeni od njegove navale, odgovore ozbiljno, da ih je pomoć i zaštita trogirskoga biskupa obranila od njegove navale. Zato kralj zapovjedi, da se on preda nj dovede. Na pitanje, zašto se toliko izuzeo na kraljevu silu, dobio je ovaj odgovor: »Vjeruj, da je sve to učinjeno za tvoju sreću, dobri kralju, i za sreću tvoje vojske, da se ti, koji si urešen krpćanskim obilježjem ne okaljaš kršćanskom krvlju i da vojska podložna tvojoj blagosti i vedrini, istom krvlju oskvrnjena i razuzdana, na sebe ne navali žig okrutnosti, a po tom i ne izazove gnjev svemožnoga Boga zajedno s tobom protiv sebe. I tako bi Bog tražio krv naroda, koji su nevino poginuli od ruke kraljeve. A sada sve je sretno prošo bez štete po kraljevsku vlast. Božja se milost pobrinula odozgo, da i narod dođe pod tvoju vlast i da ruke tvojih ljudi budu čiste od krvi.«

    Kralj se zadivi svečevoj rječitosti i ubavijesti se о svetosti njegova života, pa mu se ničice pokloni govoreći: »Kako vidim ugodnik si Božji i njegova je riječ zaista u tvojim ustima. Zato molim u tebe milost sveti oče, da izvoliš za mene, slugu tvoga, šiljati molitve kralju kraljeva, da me u miru čuva i da upravlja uzdom našega kraljevstva, a po smrti da mi udijeli vječno kraljevstvo s izabranima svojim.« Zatim ga nagradi mnogim darovima i s njim idući dođe do grada Šibenika, gdje se do današnjega dana vidi crkva sv. arhandela Mihajla.

    Dok je u toj crkvi služio sv. misu, siđe golubica snijega bjelja — a to je vidio samo kralj — nad glavu svetoga biskupa i tako dugo mu je na glavi sjedila, dok se započeta žrtva nije svršila, a onda se digne prema nebu i iščezne netragom. Kad kralj vidje ovo čudo, zapanji se i pripovijedajući to ljudima oko sebe reče: »Zaista nikad još ne vidjeh takovo što, što о ovom čovjeku danas vidješe oči moje«.

    Iza toga uđe kralj u Trogir i darove što ih je stolna crkva u tome mjestu primila od hrvatskih kraljeva ili od salonskih knezova (a Croatiae regibus seu a Salonitanis principibus) umnoži i privilegijama potvrdi, pa pozdravivši se s biskupom i primivši od njega blagoslov, оtiđe."

Šišić tvrdi: "Sam spis "Vita b. Joannis" nije historičko djelo, već legenda , dakle spis, u kojem ima mnogo čudesnih scena i misterioznih motivacija, ukratko u izobilju svega onoga, čime se hoće da dokaže svetost muža, o komu se piše. Ali pored svega toga ipak ne može biti sumnje, da je i u toj legendi onaj glavni razvoj, ona glavna nit dogođaja osnovana na istini, dapače i napisana s namjerom, da se kaže istina." Koga zanima, Šišićev tekst može pročitati OVDJE.

 

Što sve "imamo trogirsko", osim Trogirske diplome, možete pročitati u našoj arhivi pod naslovom Trogirska acačeda ili što sve imamo "trogirsko". Nadamo se da će vam biti zanimljivo!