Znate li pod čijom su se uredničkom palicom snimali "Gruntovčani", "Velo misto", "Kapelski kresovi", ...? Znate li da je tu riječ o jednoj Trogir(an)ki i da ona slovi za najuspješnijeg urednika dramskog programa u povijesti televizije u Hrvatskoj? Ona je rođena u Trogiru na današnji dan 1927. godine i tema je ove, nove epizode TG kalendara koju u današnjoj inačici slobodno možemo nazvati i TV kalendar...
Palma Katalinić na snimanju TV drame Zec Branka Ivande, 1975., izvor: HRT - Leksikon radija i televizije (ulomak)
Na današnji dan prije 94 godine, 14. 6. 1927., u Trogiru je rođena Palma Katalinić, televizijska urednica i književnica.
U rodnom gradu Palma je pohađala pučku i građansku školu, školovanje je nastavila na učiteljskoj školi u Splitu, a potom na novinarsko-diplomatskom studiju u Beogradu. Dolaskom u Zagreb, 1954. godine postala je urednica u redakciji Školskog radija, nekoliko godina nakon sudjeluje u osnivanju, zatim u uređivanju Školskog programa na RTV Zagreb, gdje je i autorica dokumentarnih priloga, reportaža i dječjih emisija. Od 1974. urednica je Dramskoga programa, a od 1978. do umirovljenja 1985. glavna je urednica Kulturno-umjetničkog i igranog programa. U vrijeme njene uredničke dužnosti nastali su kultni "Gruntovčani", "Velo misto", "Inspektor Vinko", "Kapelski kresovi"... stoga ne čudi da slovi za najuspješnijeg urednika dramskog programa u povijesti televizije u Hrvatskoj!
Prve priče za djecu Palma Katalinić objavila je 1952. godine. Brojna djetinjstva obogatila je svojim naslovima "Djetinjstvo Vjetra kapetana" (1964.), "Pričanje cvrčka moreplovca" (1969.), "Snovi na dnu mora" (1975.), "Anja voli Petra" (1986.), "More pod sjevernom zvijezdom" (1990.), "Golubica" (1995.) ... Odraslijoj čitalačkoj publici namijenila je roman "Dvoje u brodolomu" (1986.).
Palma Katalinić umrla je 13. rujna 2013. godine, a njeno posljednje počivalište je na trogirskom gradskom groblju.
U izdanju Opštinskog turističkog saveza - Trogir i Turističke štampe - Beograd 1964. godine objavljen je mali preklopni vodič po Trogiru. Osnova ovog vodiča objavljenog na 12 stranica su 24 fotografije u boji, od kojih većina nije imala svoju premijeru na internetu. Do sad!
Zahvaljujući primjerku koji se unutar Turistike i sitnog tiska čuva u knjižnici Muzeja grada Trogira u nastavku možete uživati u ljetnoj šetnji Trogirom i okolicom 60-ih!
Unutrašnjost vodiča po Trogiru iz 1964.
"Gradska vrata sa zidinama i kulama"
"Apsida katedrale iz XIII st."
Unutrašnjost vodiča po Trogiru iz 1964.
"Novi pokretni most"
"Plaža uz Marmontov glorijet i kulu sv. Marka"
"Kula Kamerlengo"
Unutrašnjost vodiča po Trogiru iz 1964.
"Bezbrižna priča u romantičnom kutku"
"Gradski park"
"Kupalište hotela Jadran"
"Kupalište Saldun"
"Panorama grada s Čiova"
Nadamo se da ste uživali u ovoj kratkoj šetnji! Ukoliko jeste, podijelite ovaj sadržaj s prijateljima na društvenim mrežama i napišite nam svoje dojmove u komentarima na facebook stranici Trogir Time Travel.
Posljednji trogirski bačvar Ivo Rakijar tema je posljednjeg - trećeg nastavka Trogirskih bačvarskih priča. Njegovu priču ispričat ćemo pomoću obiteljske foto-arhive koju nam je ljubazno ustupila njegova supruga Mirjana, na čemu joj i ovim putem zahvaljujemo.
Ivo Rakijar započeo je svoj bačvarski put u radnji Korada Ostojića na Fortinu. Još kao dječak volio je rezbariti u drvu, volio je miris drva smreke i jele od kojeg su se radile bačve, pa je molio roditelje da razgovaraju s meštrom Koradom da ga primi na naukovanje. Osim roditelja, u njegovom mu je naumu pomogla razrednica, gđa. Milka Ostojić - Koradova supruga. Meštar Korado primio je mladog naučnika, potpisali su Ugovor o učenju, na temelju kojeg su ga kao jedinog učenika u toj struci upisali u srednju školu koju završava 1964.
Iz obiteljskog albuma, vl. Mirjana Rakijar
Iz obiteljskog albuma, vl. Mirjana Rakijar
Iz obiteljskog albuma, vl. Mirjana Rakijar
U Koradovoj bačvariji Ivo Rakijar radio je sve do njenog zatvaranja 1980. nakon čega se osamostaljuje te otvara svoju radnju.
"Sva sela oko nas i šire znali su za njega. Bilo je posla i previše! Dolaskom rata posao je opao, zatim su došle bačve od rosfraja, badnji i druga pomagala od plastike i samo su rijetki ostali vjerni drvenim bačvama. Posao je zamro, no bez obzira na to naš je dvor uvijek bio pun bačava jer ih je on jednostavno volio oko sebe. Posebno ga je veselio dolazak srednjoškolaca koje je dovodila prof. Kezele kako bi se upoznali sa starim zanatima i manualnim alatima koje je on godinama skupljao... Iako je imao električni alat, ruka bi mu uvijek poletila za tim manualnim...", ispričala nam je njegova supruga Mirjana, r. Šantić, s kojom se vjenčao 1978. godine i koja je ovog vrsnog bačvara koji - vjerovali ili ne - nije volio vino! - ipak naučila uživati u njemu nakon dobrog obida.
Iz obiteljskog albuma, vl. Mirjana Rakijar | Fotografija lijevo: autor Max Randegger
Spomenivši manualni alat, moramo spomenuti bačvarski alat koji se čuva u Muzeju grada Trogira. U Etnografskoj zbirci, kao i u stalnom postavu ove zbirke nalaze se, među ostalim viola, bat, terafunda, šestilo, pila, makljica, čepnjak, utornjak, ... Sve navedene donosimo u najnovijem instagram plakatu na poveznici @trogirmuseum te vas pozivamo da više bačvarskog alata razgledajte u stalnom postavu Muzeja grada Trogira. Dobro došli!
| Pripremila: Maja Maljković Zelalija | Izvor fotografija: obiteljski album vl. Mirjane Rakijar
Nadamo se da vam je treći dio Trogirskih bačvarskih priča bio jednako
zanimljiv kao i prva dva (koja, ukoliko ste ih možda propustili, možete
pročitati OVDJE i OVDJE). Hvala što ćete ga podijeliti s prijateljima na društvenim mrežama:
Na današnji dan prije 914 godina, 25. 5. 1107. godine hrvatsko-ugarski kralj Koloman dodijelio je povlastice trogirskoj komuni. Ova je kraljevska diploma, poznatija kao TROGIRSKA DIPLOMA, sadržavala odredbe koje su trogirskoj komuni osigurale značajnu političku autonomiju. Kralj je Trogiranima obećao "čvrsti mir" (firmam pacem) i kraljevsku zaštitu - on i njegova vojska više neće napadati grad nego će ga štititi od napadaja izvana, posebno s morske strane; oslobodio je komunu plaćanja tributa mira; dopustio je svećenstvu i građanima pravo izbora biskupa i gradskoga kneza te im je dodijelio pravo služiti se starim komunalnim običajnim pravom. Također, odredio je da se u gradu ne može nastaniti ni jedan Ugrin ili drugi stranac bez dopuštenja komunalnih vlasti...
Kako je došlo do ovog događaja, kao svojevrsnu legendu zabilježio je i 1657. godine objavio Ivan Lucić, unutar djela Vita b. Joannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula. To je "djelce", kako navodi Ferdo Šišić, doslovno preštampao Daniele Farlati u svojem Illyricum sacrumu, poprativši ga s još nekoliko bilježaka. Iz teksta F. Šišića Dalmacija i Ugarsko-hrvatski kralj Koloman u cjelosti prenosimo tu, kako sam autor navodi, "legendu":
"U to se doba zgodi, da je panonski kralj (Panoniorum regem) Koloman s velikom vojnom silom sašao na primorje, da podvrgne svojoj vlasti kraljevstvo ilirsko (regnum Illvricum), pošto je Hrvate već svladao bio. Budući da se govorilo, da je grad Zadar — za koji se kaže, da ga je utemeljio Adrij brat Italov — bio čvršći i jači od ostalih gradova donje Dalmacije,kako po prirodnom položaju, tako i sa mnogobrojnog ratobornog pučanstva, okrene kralj najprije protiv njega s čitavom svojom vojskom, a kad mu se nije htio predati, uze ga podsjedati, te podignuvši protiv njega utvrde i raznovrsne strojeve, nanošaše teške štete gradskim zidinama i kulama. Ali i građani podigoše radi svoga spasa protiv vanjskoga stroja svoj, koji se obično zove »testudo arietaria«. Međutim se po nekom božjem slučaju zgodi, da se sve ono kamenje, što ga je izbacivao stroj Zadrana, povraćalo natrag ili na njihove pletere ili na zaštitne krovove, dapače i unutar njihovih zidova. Zbunjeni stoga i preplašeni izgubiše svaku nadu u svoje spasenje, već su iščekivali ili krvavu propast u borbi, ili sramotnu predaju. U takovoj neizvjesnosti dođe k njima bi. Ivan biskup trogirski, koji bi po običaju zamoljen, da utaži borbu nastalu između Zadrana i kralja, te da oba naroda izmiri.
Kad je k njima došao, povesele se građani i preko svake mjere obraduju, pa se požure k njemu kao k spasitelju svome pitajući ga za savjet, što treba da rade i redom pričajući što se dogodilo. A svetac ih milo i blago utješi, govoreći im ove riječi: »Smirite se djeco i ne bojte se, jer je mene Bog poslao kvarna radi vašega spasenja. Pođite brzo i gledajte mi javiti, što je s vašim strojem.« Oni otiđu brzo k mjestu gdje je kraljev stroj već u tolikoj mjeri zavalio gradske zidine, da se neprijaljima otvorio pogled u grad, poprave svoj stroj i brzo, ne časeći časa jave biskupu, što su opravili. A on brzo pohiti onamo i ondje se — kako pripovijedaju — sred kiše i lomljave kamenja, bez straha na koljenima uzdignutih ruku prema nebu pomoli Gospodu: »Vječni i svemožni Bože, komu sve na svijetu služi, obazri se milostivo na molbe sluge tvojega, koji moli milost tvoju za spasenje tvojega naroda u ovome gradu i za spasenje naroda u onoj državi, čiji vladar rad je zauzeti ovaj grad. Uslišaj me i učini, da kao što oba naroda jednoga Boga štuju i istom slavnom vjerom svijetle, tako da i pod vladu jednog istoga vladara dođu, po Gospodu našem Isusu Kristu sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu duha svetoga, u vijeke vijekova Amen!« Svršivši molitvu digne se i naredi, da mu donesu kamen. Stavivší ga u praću reče: »Gospode Bože Savaot, koji uči ruke moje za rat i prste moje za boj, koji je kamen iz praće Dávidove upravio na Filistejce, on neka te upravi na stroj izvan grada, da se od tvojih udaraca, a da ne učini štete ljudima, sav sruši i rastepe, tako da se ni drugi ne može na njegovu mjestu namjestiti.« I kad to izreče, zapovjedi, da se svom snagom povuku sva užeta; i odista kraljev stroj pogođen, od silnih se udaraca tako raspe, da se drugi nije na njegovu mjestu više mogao postaviti, naime onako kako je to svetac izmolio.
Videći kralj, da mu se gotova pobjeda izmakla iz ruku, uze smišljavati, što bi najpametnije odlučio, jer ga je bilo stid kao kralja bez pobjednoga slavlja odustati od nauma, a na zator cijeloj vojsci onamo silnu snagu prosipati, gdje se već prosula i istrošila. I kad već ne biješe ni tračka nade, a bi mogao pobijediti, odluči ono, što je bolje, te pokuša dobročinstvima one, koje ne mogaše silom. Zato pošalje poslanike građanima s ovim prijedlozima: »Ako se hoćete pokoriti kraljevskoj milosti, biti ćete među prvima u kraljevstvu, a i grad, što ga nastavate. Vidjet ćete, da ja većma volim steći dobrovolje prijatelje, nego vladati na silu« A građani po savjetu svetoga biskupa učine po volji kraljevoj, te se dobrovoljno predaju. A kad je kralj pitao, čijom su pomoću oslobođeni od njegove navale, odgovore ozbiljno, da ih je pomoć i zaštita trogirskoga biskupa obranila od njegove navale. Zato kralj zapovjedi, da se on preda nj dovede. Na pitanje, zašto se toliko izuzeo na kraljevu silu, dobio je ovaj odgovor: »Vjeruj, da je sve to učinjeno za tvoju sreću, dobri kralju, i za sreću tvoje vojske, da se ti, koji si urešen krpćanskim obilježjem ne okaljaš kršćanskom krvlju i da vojska podložna tvojoj blagosti i vedrini, istom krvlju oskvrnjena i razuzdana, na sebe ne navali žig okrutnosti, a po tom i ne izazove gnjev svemožnoga Boga zajedno s tobom protiv sebe. I tako bi Bog tražio krv naroda, koji su nevino poginuli od ruke kraljeve. A sada sve je sretno prošo bez štete po kraljevsku vlast. Božja se milost pobrinula odozgo, da i narod dođe pod tvoju vlast i da ruke tvojih ljudi budu čiste od krvi.«
Kralj se zadivi svečevoj rječitosti i ubavijesti se о svetosti njegova života, pa mu se ničice pokloni govoreći: »Kako vidim ugodnik si Božji i njegova je riječ zaista u tvojim ustima. Zato molim u tebe milost sveti oče, da izvoliš za mene, slugu tvoga, šiljati molitve kralju kraljeva, da me u miru čuva i da upravlja uzdom našega kraljevstva, a po smrti da mi udijeli vječno kraljevstvo s izabranima svojim.« Zatim ga nagradi mnogim darovima i s njim idući dođe do grada Šibenika, gdje se do današnjega dana vidi crkva sv. arhandela Mihajla.
Dok je u toj crkvi služio sv. misu, siđe golubica snijega bjelja — a to je vidio samo kralj — nad glavu svetoga biskupa i tako dugo mu je na glavi sjedila, dok se započeta žrtva nije svršila, a onda se digne prema nebu i iščezne netragom. Kad kralj vidje ovo čudo, zapanji se i pripovijedajući to ljudima oko sebe reče: »Zaista nikad još ne vidjeh takovo što, što о ovom čovjeku danas vidješe oči moje«.
Iza toga uđe kralj u Trogir i darove što ih je stolna crkva u tome mjestu primila od hrvatskih kraljeva ili od salonskih knezova (a Croatiae regibus seu a Salonitanis principibus) umnoži i privilegijama potvrdi, pa pozdravivši se s biskupom i primivši od njega blagoslov, оtiđe."
Šišić tvrdi: "Sam spis "Vita b. Joannis" nije historičko djelo, već legenda , dakle spis, u kojem ima mnogo čudesnih scena i misterioznih motivacija, ukratko u izobilju svega onoga, čime se hoće da dokaže svetost muža, o komu se piše. Ali pored svega toga ipak ne može biti sumnje, da je i u toj legendi onaj glavni razvoj, ona glavna nit dogođaja osnovana na istini, dapače i napisana s namjerom, da se kaže istina." Koga zanima, Šišićev tekst može pročitati OVDJE.
Potaknuti brojnim sjećanjima naših sugrađana u objavama na prijateljskoj nam Facebook grupi Trogir kroz povijest, odlučili smo ovu priču u nastavcima posvetiti trogirskim bačvarima. Drugi dio priče, posvećen Koradu Ostojiću i Stjepanu Ivačiću je pred vama... Nadamo se da će vam biti zanimljiv!
Tragom zapisa našeg sugrađanina dr. Fedora Sentinelle "O nekim obrtima u Trogiru - postojećim i izumrlim" (siječanj 2006.) koji glasi:
"Vinorodni kraj tražio je i mnogo bačava, pa je i bačvarstvo bilo dobro razvijeno. Ne samo da su trebale nove bačve, već je trebalo i stare, rasušene, popravljati. Stegnuti obruče, po koji promijeniti i pokoju dugu, očistiti striž.
Svakako trebam ovdje spomenuti g. Korada Ostojića "bačvarsku legendu", koji je imao svoku bačvarsku radnju u Ulici hrvatskih mučenika br. 4 (Fortin). Korado, veliki "trogirski Casanova", pripitomitelj vrana, čavki, gavrana, bio je dugo godina i glazbar trogirske Narodne glazbe. Oporučno je zatražio od svojih kolega glazbara da mu na sprovodu prigodom pogreba sviraju samo vesele valcere i polke. Čini mi se da su mu kolege glazbari ispunili želju...
Uz
Korada je postojao još jedan bačvar na Čiovu, koji je imao bačvarski
obrt. Zvao se Stipe Ivačić. No ni on nije više među živima.",
krenuli smo u istraživanje posljednjih trogirskih bačvara - Korada Ostojića, Stjepana Ivačića i Ive Rakijara. Dok su Korado Ostojić i Stjepan Ivačić glavna tema ovog, drugog dijela Trogirskih bačvarskih priča, o posljednjem trogirskom bačvaru - Ivi Rakijaru više ćete moći saznati u sljedećem nastavku. Ovim putem zahvaljujemo njihovim obiteljima, posebno gđi. Mirjani Rakijar, gđi. Tončiki Ivačić i gđi. Katji Ostojić što su nam omogućile uvid u svoje obiteljske foto albume i arhive te nam fotografije i uspomene ustupile za objavu u okviru drugog i trećeg dijela Trogirskih bačvarskih priča.
~
STJEPAN IVAČIĆ
Stjepan Ivačić imao je svoju bačvarsku radionicu na Čiovu. Njegova kći, Tončika ustupila nam je fotografiju svojeg oca pri radu:
Bačvar Stjepan Ivačić, Vickov
... kao i Obrtni list kojim Sresko načelstvo izdaje obrtno ovlaštenje za "tjeranje zanatlijskog obrta bačvara u Trogiru". Obrtni list izdan je Stjepanu Ivačiću Vickovu 5. 10. 1929. godine:
Obrtni list kojim se izdaje ovlaštenje za rad bačvaru Stjepanu Ivačiću
~
KORADO OSTOJIĆ
Pregledavajući sadržaj hemeroteke Muzeja grada Trogira i digitaliziranog arhiva Slobodne Dalmacije, primjetili smo da je Korado Ostojić bio česta i zanimljiva tema novinskih članaka - posebno zbog svoje ljubavi prema pticama i svojem talentu za njihovo dresiranje:
Slobodna Dalmacija, 21. 3. 1964.
Slobodna Dalmacija, 30. 3. 1966.
Slobodna Dalmacija, 28., 29. i 30. 11. 1967.
Slobodna Dalmacija, 27. 7. 1968.
Slobodna Dalmacija, 4. 2. 1974.
Prvi novinski spomen ovog trogirskog bačvara u dnevnom tisku bio je pak privatne prirode, a riječ je o obavijesti o vjenčanju Korada Ostojića i Milke Ljubice 24. 12. 1947. godine:
Njihova kći Katja, za objavu unutar ovog članka nam je ustupila nekoliko fotografija i novinskih članaka iz obiteljske arhive. Donosimo ih u nastavku:
Bačvar Korado Ostojić pri radu
Bačvar Korado Ostojić pri radu ispred svoje radnje
Ispred bačvarske radnje Korada Ostojića na Fortinu
Nepoznata tiskovina, 3. 3. 1957.
Večernji list, 3. 3. 1977.
Korado Ostojić bavio se bačvarstvom 59 godina, najprije u bačvarskoj radnji svojeg oca Jerolima, a potom, 50-ih godina 20. stoljeća otvara vlastitu radnju na istom mjestu koja je djelovala do 1980./1. godine, nakon čega bačvariju preuređuje u klub "Korado", rekla nam je Katja Ostojić.
Bačvarija Ostojić 1953. godine. | Lijevo sjedi Jerolim Ostojić, pored njega je sin Korado | fotografiju ustupila Katja Ostojić
Nadamo se da vam je drugi dio Trogirskih bačvarskih priča bio jednako zanimljiv kao i prvi kojeg, ukoliko ste ga možda propustili, možete pročitati OVDJE. Glavni lik sljedećeg nastavka je Ivo Rakijar - posljednji trogirski bačvar... Nadamo se da ćete ostati uz nas i pratiti nas na blogu i Facebook stranicama Trogir Time Travel i Muzej grada Trogira
| Pripremila: Maja Maljković Zelalija | Izvori fotografija: obiteljski albumi Tončike Ivačić i Katje Ostojić | Izvori članaka: hemeroteka Muzeja grada Trogira, digitalni arhiv Slobodne Dalmacije, obiteljska arhiva Katje Ostojić | Literatura: Fedor Sentinella: Trogir iz mog pera
Potaknuti brojnim sjećanjima naših sugrađana u objavama na prijateljskoj nam Facebook grupi Trogir kroz povijest, odlučili smo ovu priču u nastavcima posvetiti trogirskim bačvarima, s posebnim naglaskom na živopisnog bačvara Korada Ostojića za čiji su lik i djelo u najvećoj mjeri vezana sjećanja članova spomenute grupe. Prvi dio priče je pred vama... Nadamo se da će vam biti zanimljiv!
U popisu trgovačkih radnji i obrta u Općini Trogir pronašli smo podatke o registriranim bačvarskim radnjama i njihovim vlasnicima koji su počeli raditi do 1931. godine.
Zapis o najranije registriranoj bačvarskoj radnji u 20. stoljeću u Trogiru datiran je 19. 10. 1903. godine, a vlasnik joj je bio Šimun Delalle. Sljedeće godine, 1904., u Trogiru su registrirani bačvari Josip Abaza (početak rada 2. 4. 1904.) te Jerolim Ostojić (početak rada 18. 5. 1904.). Upravo je bačvarija Jerolima Ostojića ona o kojoj smo uspjeli pronaći najviše fotodokumentacije, primjerice fotografiju nastalu u razdoblju od 1925. do 1939. godine njemačkog fotografa Paula W. Johna koja se čuva u Deutsche Fotothek na kojoj je vidljiv natpis "J OSTOIĆ BAČVE":
Fotograf: Paul W. John, snimljeno u razdoblju 1925. - 1939. | Izvor: Deutsche Fotothek
U Trogiru su početkom 20. stoljeća svoje bačvarske radnje registrirali i Vjekoslav Rubignoni 27. 7. 1908., Petar Marić 17. 12. 1909., Marko Vanjaka 19. 12. 1913., Blaž Novak 1. 7. 1921., Augustin Keržić [Karežić] 19. 12. 1924., Ljubomir Milovčić 10. 9. 1925., Vinko Pischiutli 8. 4. 1929., Stjepan Ivačić 5. 10. 1929. te Josip Marić 11. 12. 1930. Prema navedenom popisu možemo zaključiti da je početkom 20. stoljeća u Trogiru djelovalo 12 bačvarija.
U fundusu Muzeja grada Trogira, u Etnografskoj zbirci čuva se, među ostalim i bačvarski alat kojim se služio Augustin Karežić. Tako se u stalnom postavu među bačvarskim alatom može vidjeti primjerice njegova bačvarska blanja - klupa na nogama s oštricom.
Preuzeto iz Ida Jakšić i Ivana Vuković: Majka grbava, dica lipa, unučad ma´nita - o lozi, grožđu i vinu, Etnografski muzej Split
S vremenom su brojne bačvarije, kao uostalom i brojne kovačke, potkivačke, postolarske, klesarske, stolarske, ... radnje nažalost prestale s radom. Prema dostupnim podatcima i sjećanjima starijih sugrađana, dulje su djelovale samo bačvarske radnje Korada Ostojića, koji je nastavio posao svojeg oca Jerolima na Fortinu te radnja Stjepana Ivačića na Čiovu.
Preuzeto iz Ida Jakšić i Ivana Vuković: Majka grbava, dica lipa, unučad ma´nita - o lozi, grožđu i vinu, Etnografski muzej Split
Tako Fedor Sentinella navodi: "Svakako trebam ovdje spomenuti g. Korada Ostojića, "bačvarsku legendu, koji je imao svoju bačvarsku radnju u Ulici hrvatskih mučenika br 4. (Fortin). Korado, veliki "trogirski Casanova", pripitomitelj vrana, čavki, gavrana, bio je dugo godina i glazbar trogirske Narodne glazbe. Oporučno je zatražio od svojih kolega glazbara da mu na sprovodu prigodom pogreba sviraju samo vesele valcere i polke. Čini mi se da su mu kolege glazbari ispunili želju, pa su uz posmrtne marševe zasvirali i željeno. Uz Korada je postojao još jedan bačvar na Čiovu, a koji je imao bačvarski obrt. Zvao se Stipe Ivačić. No ni on više nije među živima."
Bačvarska radnja legendarnog i živopisnog Korada Ostojića tema je sljedećeg nastavka Trogirskih bačvarskih priča, zato - ostanite s nama i pratite nas na Facebook stranicama Trogir Time Travel i Muzej grada Trogira
| Pripremila: Maja Maljković Zelalija | Izvori fotografija: Deutsche fotothek; Ida Jakšić i Ivana Vuković: Majka grbava, dica lipa, unučad ma´nita - o lozi, grožđu i vinu, Etnografski muzej Split | Literatura: Marijan Čipčić: Društveno-političke prilike i gospodarstvo u Trogiru od 1918. do 1941. godine, doktorski rad; Fedor Sentinella: Trogir iz mog pera
Nadamo se da vam je ova crtica iz trogirske povijesti bila toliko zanimljiva da ćete je podijeliti sa svojim prijateljima na društvenim mrežama:
23. ožujka u Trogiru su rođena dva poznata i priznata arhitekta, jedan od njih bio je i graditelj, a jedan i konzervator. Vicko Andrić, arhitekt i prvi stručni hrvatski konzervator rođen je na današnji dan prije 228. godina - 1793., dok je graditelj i arhitekt Josip Slade Šilović rođen prije 193 godine - na današnji dan 1828. godine.
Vicko Andrić školovao se u Splitu, Zadru i Rimu. Na Arhitektonsko-agrimetrijskom fakultetu koji upisuje 1812. godine stekao je zvanje vještaka mjernika, a na Umjetničkoj akademiji sv. Luke 1816. zvanje arhitekta. Posljednje godine studija
upravljao je arheološkim iskapanjima na rimskom Forumu. Nakon školovanja Andrić se vraća u Split. Nedugo nakon povratka imenovan je za "privremenog kraljevskog okružnog inženjera". S obzirom da je pokazao veliki interes za starine već tijekom studiranja, po povratku u Split posvetio se istraživanju i zaštiti Salone i Dioklecijanove palače.
Kao mjernik zadarskog i
splitskog kotara regulirao je vode Neretve, Cetine i Krke te močvare,
projektirao je ceste, mostove i druge građevine te pregradio dio
splitskih lazareta u zatvore, sudjeluje u radovima
komisije za obnovu bivšeg Kneževa dvora, obnavlja vrh
zvonika stolne crkve, ...1853. povjerena mu je
provjera trase staroga rimskog vodovoda; za nepune dvije godine otkrio
je i otkopao sve njegove ostatke.
Umro je u Splitu 15. siječnja 1866. godine.
Njegovo ime nosi nagrada koja se dodjeljuje za izvanredna postignuća u području zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj, za postignuća u konzervatorsko-restauratorskim radovima na očuvanju kulturne baštine, istraživanju i dokumentiranju kulturnih dobara, razvoju konzervatorske i konzervatorsko-restauratorske struke i unapređenju sustava zaštite kulturne baštine te očuvanju i obogaćenju ukupnog fundusa kulturne baštine Republike Hrvatske.
Josip Slade se školovao u Splitu i Padovi, gdje je
doktorirao filozofiju, a potom završio studij graditeljstva i
inženjerstva. O njegovu školovanju brinuo se dobročinitelj, očuh Juraj,
pa je u znak zahvalnosti Josip prezimenu Slade dodao i njegovo prezime
Šilović.
Od graditeljskih djela najznačajnija su mu zgrada
kazališta u Šibeniku, cesta preko Zagore do Lećevice, crkva na gradskom
groblju u Trogiru, veliki čiovski most, napajalište s pitkom vodom na
izvoru Dobrić, kuća Puović, palača Moretti na Čiovu, brojne ceste,
putovi i mostovi u Crnoj Gori, primjerice pravac
od Njeguša do Cetinja, pravac Cetinje — Rijeka Crnojevića, pravac
Rijeka Crnojevića — Podgorica, pravac Kotor — Cetinje posebno impresivan
zbog 25 serpentina na trasi u pravoj liniji od kojih jedna doseže i 2
kilometra, pravac Rijeka Crnojevića - Virpazar, ... Od zgrada ističu se Zetski dom Crnogorskog kraljevskog kazališta, zgrada austrougarskog veleposlanstva na Cetinju, Dvorac kneza Nikole u
Nikšiću te Lazaret u
Herceg Novom, a od infrastrukturnih objekata pomorska luka u Baru te Carev most u Nikšiću.
Umro je u Trogiru 15. lipnja 1911. godine.
U okviru Stivanje 2018. godine u Muzeju grada Trogira održan je okrugli stol te izložba "Graditeljski opus trogirskog arhitekta Josipa Slade u Crnoj Gori". Više o ovom graditelju možete saznati iz izdanja Muzeja grada Trogira "Arhitekt Josip Slade" autora Cvita Fiskovića, ali i u dokumentarnom filmu HRT-a:
