Prikazani su postovi s oznakom Ante Ivačić. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Ante Ivačić. Prikaži sve postove

četvrtak, 23. siječnja 2025.

Potres, ubojstvo i zlatno srce: Priča o nastanku jezera Pantan

 

Zašto je došlo do hladnokrvnog ubojstva mladog plemića jedne kobne noći prije 529 godina? Zločin je bio toliko potresan da je tog 23. siječnja 1496. godine izazvao pravi potres, potres toliko razoran da je nakon njega nastalo jezero Pantan! Stoljetnu trogirsku legendu o jezeru koje na svojem dnu čuva tajnu blistavog zlatnog srca donosi današnja, potpuno neuobičajena priča iz #TGkalendara!

 


 


ZLATNO SRCE
 
zabilježio 


Prvi šapat maestrala, šum mlinske vode i reska pjesma cvrčaka na deblima i granama mirisnih borova i kvrgastih maslina pratili su pričanje starice plemenita roda zaklonjene od sunčane žege ispod smokvina lišća:

- U davno doba nije bilo ni Trogirskog Blata, ni tog jezerca, ni mlinova, ni rijeke. Nad tim jezerom dizali su se prekrasni dvorovi dobrog Dolena, jedinca majke udove. On se ženi sa crvenokosom Vandanom, djevojkom pakosna srca i osvetljive ćudi. Starica ga je odvraćala od tog zlosretnog braka, ali sin zasljepljen hinjenom ljubavi lukave građanke ne posluša majčina savjeta. Nevjesta ubrzo zamrzi svekrvu. Što je više rasla njena mržnja prema dobroj starici, to je više jačala Dolenova ljubav prema majci.
Dolen je bio mekane naravi i sanjar. Nadasve je volio more i onda kad bi iskričavi valovi cjelivali krotko pragove njegova doma, i onda kad bi se bijesno uspinjali uz kućne zidine prijeteći uništenjem. Koliko je puta slušajući disanje mora u škrapama i otegnutu pjesmu cvrčaka, zaspao na žalu ispod tamarisa dok ga brižna majčina ruka ne bi probudila. Vandana se ljutila zbog te pažnje mrske svekrve.

Dolen je posjedovao na obližnjem otoku pastirsku kuću s velikim imanjem. Vandana stade muža neobičnom toplinom milovati i dragati: željela je da Dolen preseli majku na taj otok. Govorila mu je da ona ne može više s njom živjeti,  jer je ujeda otrovnim jezikom kao zmija. Dolen ne usliša ženinu želju, jer je volio majku kao svoju dušu. Zbog toga se njihov dom pretvori u pakao: nizali se dani ispunjeni psovkama, mahnitim ispadima i prigovaranjima bijesne žene, a potom bi nastale šutnje, pune prijetnje i mržnje. Crvenokosa srda mrcvarila je nemilosrdno dušu i tijelo muža i svekrve te im ispijala očima krv sa lica i usana. Iscrpljen i blijed lutao je Dolen oko svog doma, ali nigdje nije nalazio mira. Strah ga je mučio da mu žena ne ubije ili otruje staricu majku.

Stara, doznavši za razlog svađe, odluči otići. Ona zamoli sina da je preveze na otok - željela bi malo otpočinuti u tom lijepom kraju.
Jednog predvečerja kad su nad Čiovom plovili vunasti, ružičasti oblaci, Dolen je iskrcao majku na otoku i vratio se tužan u svoje dvore.
Vandana primi muža uzvicima raspojasanog veselja te ga je gušila cjelovima i zagrljajima. Dolen je ostao hladan. Ginuo je sve više i više za majkom koju je svakodnevno posjećivao.
Vandana sjekirom razlupa lađu i zabrani Dolenu da posjećuje majku. Prijetila mu je oštricom noža i otrovom. Dolen je bio duša od čovjeka, zazirao je od krvi, i poslušao je. Majka, ne vidjeviši dugo sina, pomisli da ga je opaka žena ubila i svisne od boli.

Pastiri su Vandani dojavili za smrt svekrve. Ona je zloradim užitkom obznanila mužu i gledala mu prkosno i prijezirno u lice koje se na taj glas grčilo od boli.
Dolen je sve više propadao. Na javi i u snu zazivao je majčino ime. Vandana je pobjesnila. Ona odluči da satre tu nesnosnu Dolenovu ljubav prema majci i da zauvijek smiri njegovo mrsko srce.

Bila je olujna noć, puna strave na nebu i zemlji. Golemi oblaci poput gora, ispresjecani munjama, dizali se sa svih strana kao da hoće uništiti svijet. Zemlja se tresla od neprekidne grmljavine.
Dolen je spavao u svojoj odaji smješeći se blago. Nad njim se nadvila Vandana s plamenom kosom i zelenim očima. U ruci je držala dugu i debelu zlatnu iglu s glavom od smaragda. Oh, kako je duboko mrzila to njegovo blago i lijepo lice nasmijano u času neslućene smrti! Zarine mu iglu u srce. Dolen ne jauknu, jedino šapne majčino ime.  Samo njegov osmjeh ugasnu kao sjaj zvijezde u prvom blijedilu zore.

U taj čas stotinu munja udari u ponosne dvore. Čitavi se dom potrese. Raskuštrane kose, mahnita pogleda Vandana istrči iz kuće i stane zapomagati. Njezin se glas gubio u zvižduku vjetra i paklenoj orljavi gromova. Visoki morski vali zahvatio je Vandanu i bacao je iz ponora u visinu, pa opet u ponor. Ona je vidjela sa vrha vala prije smrti kako se mramorni dvori ruše u dubinu.
Na tom je mjestu nastalo jezero. Za noćnih jesenskih oluja još i danas vide ljudi kako Vandana s plamenom kosom oblijeta oko jezera. A tko ima vrlo oštar vid, može na dnu jezera, za vedra dana u praskozorje, vidjeti Dolenovo srce koje blista poput zlata. Blizu tog srca izbija voda koja puni jezero i okreće mlinska kola.

Dok je starica govorila, pjevala je voda šumom mlina pjesmu o zrelom klasju, bijelom poput morske pjene brašnu i mirisnom svježem kruhu, blagoslovu svijeta - a cvrčci su sitnim srebrnim pilama rezali granje borova i maslina i cvrčali o zlatnom srcu na dnu trogirskog jezera.


K R A J




Najnovije, ukoričeno izdanje Trogirskih legendi koje je zapisao Ante Ivačić objavljeno je u izdanju Združenih artista Trogir. Knjigu koja je zaista divan poklon uredila je Daniela Kontić, na engleski prevela Tatjana Radmilo, ilustrirala Marija Puović, a grafički pripremio Vladimir Sorić. Možete ju nabaviti u Muzeju grada Trogira. 



petak, 27. studenoga 2020.

Ante Ivačić - lik iz "zlatne knjige" trogirske prošlosti | TG kalendar

 
 
U Trogiru je 28. dana studenog 1885. godine rođen pisac bez kojeg bi trogirska baština bila siromašnija za cijelu zbirku legendi koju iz godine u godinu s radošću i zanimanjem čitaju i stari i i mladi... Samim time Antu Ivačića možemo bez ustručavanja nazvati ne samo "likom" iz zlatne knjige trogirske prošlosti već i njenim piscem...
 





Ante Ivačić, profesor povijesti i zemljopisa, pisac, publicist, prevoditelj i zaljubljenik u umjetnost, rodio se u Trogiru 28. studenog 1885. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, Klasičnu gimnaziju u Splitu, a filozofiju, povijest i zemljopis diplomirao je u Beču.

Kratko vrijeme nakon diplome, 1912. godine radi u Kotoru, nakon čega postaje profesor u Klasičnoj gimnaziji u Splitu gdje radi do 1939. godine, kada počinje raditi u Arheološkom muzeju u Splitu.


 "Prof. Ivačić nije bio rođen za današnji svijet. On se toliko izdizao subtilnošću svoje duše, istančanošću svojih osjećaja, da, kao što ga se skoro nije ni osjećalo kad bi negdje pristupio - toliko je lagan bio svaki njegov nastup - tako isto je i njegova duša bila izvan svega zemaljskoga. I to je ono što ga je učinilo toliko simpatičnim u krugu njegovih prijatelja, njegovih drugova, a što su vrlo dobro osjećali oni dugi redovi mladosti koja je prošla pored njegove katedre." V. Brajević, Novo doba, 1940.

 

Bio je pokretač i glavni urednik zabavno-poučnoga tjednika Pregled 1925. Tekstovi su mu objavljeni u brojnim časopisima i novinama: Zadrugar, Jadranska straža, Novo doba, Jadranska pošta, Pučka prosvjeta, Jadranska vila, Kalendar Jadran, Naš mornar, Novosti, Mladost, Dječje novine, Glasnik Primorske banovine te Dom i svijet.

 

Najzapaženije njegovo djelo su povijesne crtice koje je objavljivao pod zajedičkim naslovom TROGIRSKE LEGENDE. Neke od njih, objavljene 1999. godine u izdanju Matice hrvatske pod navedenim naslovom te kao dio časopisa Vartal 1-2/1998., donijeli smo na stranicama Trogir Time Travela i Muzeja grada Trogira. Možete ih pročitati kliknete li na naslove u nastavku: Zlatno srce, Bijeli Cvijet, Dobrica od Aranđela, Tridni.

 

S talijanskog je preveo Kažotićev roman „Miljenko i Dobrila“, a sa španjolskog pjesme argentinskog pjesnika B. Rossanija. Autor je i brošure Kratka historija Jadrana objavljene u Splitu 1928.

Interesantna je informacija i da je bio predsjednik Šahovskog kluba u Splitu te da je predavao u okviru tečajeva nacionalne povijesti u okviru Narodne Ženske Zadruge.


 Ante Ivačić umro je prerano, u 56. godini, 24. travnja 1940. godine. 

 

"Sa prof. Ivačićem polazi u grob jedan intelektualac koji je bio na čast današnjoj intelektualnoj generaciji Dalmacije; koji ju je dostojno predstavljao u čitavoj njenoj srži, kao jedan od naljepših izdanaka vjekovnih kulturnih napora ovog našeg Primorja. Polazi u grob jedan dobar čovjek koji se nije rodio iz brojnih plemenitaških porodica svojega grada, ali koji je odgojem svojim postao plemenitaš i zaslužio da bude upisan u "Zlatnu knjigu" trogirske prošlosti." V. Brajević, Novo doba, 1940.

 

 

  Hvala što ćete dijeljenjem ovog sadržaja na društvenim mrežama prijateljima skrenuti pozornost  na jednu od velikih povijesnih ličnosti našeg grada! Nadamo se da ćete obljetnicu rođenja Ante Ivačića prigodno obilježiti barem čitanjem neke od trogirskih legendi koje je prikupio, oblikovao i ostavio nam u naslijeđe...


četvrtak, 13. lipnja 2019.

Što to veže Drid, Mariju, Mavra, mlijeko, hašiš i svježe cvijeće? Jedna trogirska legenda, naravno!



 Zli Mavro, sirota mlikarica Marija, hašiš, svježe cvijeće, zlodjelo, samostan na Dridu, dobri fra Andrija, trogirske mendule i vrsni škverovi, Vilin Dolac i Cumbrijan isprepleli su se u trogirskoj legendi Kapetan Mavro koju je zapisao Ante Ivačić, a koju danas, kada svi putevi vode na Drid, donosimo u cijelosti:



Mletački kapetan Mavro uspinjao se jednog ožujskog jutra 1797. godine prema samostanu na Dridu. Počinuo na putu ispod kvrgave, stoljetne masline i sa zadovoljstvom promatrao trogirsku luku. Ispod njega u Vilinu Docu, rascvjetali bademi smiješe se ožujskom suncu. U uvalici čiovskog škvera njegova ponosna škuna Tetida, građena u Trogiru, ogleda u plavom zrcalu svoje očišćene bokove i visoke katarke. Jučer su je porinuli. Uz škripu balvana i greda, uz buku kalafata i šum istisnutog mora poletjela je Tetida prema uvalici i zadrhtavši smirila se na zapjenjenoj površini. Sa škune svrne Mavro pogled na grad. More je u odrazu prevrnilo i potonilo bedeme, kule i zvonike, pa ih raščinja, ziba i miluje. Nad zvonikom lebde bijeli, prugasti oblaci kao da su anđeoskom rukom protkani na plavoj nebeskoj svili. Prema sjeveru zeleni brežuljci oštro režu čistinu obzorja.




Mavro je bio očaran krasnim pogledom i svježinom zraka. Ima već više nedjelja da živi  na škveru u dimu zapaljenog suhog smilja i katrana. I kuće, i ljudi i sama stabla odišu vonjem škvera i poprimaju njegovu čađavu boju. Osjetio je potrebu prošetati se do bijelog samostana utonula u zelenilo borova i čempresa. Ima već desetak godina da krstari između Trogira i Venecije. Bogat, još mlad i zdrav, mogao bi biti sretan da ga ne raskida želja za nasladama. Ima još izmijeniti na Tetidi pomično konoplje, pa će ukrcati vino i otploviti u raskošni grad na lagunama gdje ga čekaju tolike strastvene usne. Zadubio se u misli i uspomene. Najednom ga prene iz snatrenja djevojčina pjesma. Podigne glavu. Nedaleko njega bila je stasita djevojka, još vrlo mlada. Na glavi joj vrč, a u otvoru crvenog prsluka zadjenuta grančica puna bijelih latica. Ona je zamukla čim je ugledala stranca kao ptica kad čuje šum koraka. Mavru se pričini da prolazi mimo njega slika ranog proljeća, mirisna i svježa kao glas ptice što je dopirao iz Vilina Doca. On je zaustavi i upita što nosi i kud ide. Djevojka se zacrveni i smeteno odgovori da nosi mlijeko u samostan. Mavro je prilično poznavao hrvatski jezik radi svog čestog boravka u Dalmaciji, pa je upotrijebio svo svoje znanje da nagovori ljepotu-djevojku da mu nosi mlijeko na lađu.
- Ako mlijeko bude čisto i nepokvareno kao što si ti, onda ću ti ga plaćati suhim zlatom - govorio joj Mavro. Ona mu obeća da će nositi, ako joj dozvoli baka.
- Zar nemaš roditelja? upita je.
- Sirota sam, nikoga nemam osim bake, snuždi se djevojka.
- Kako se zoveš?
- Marija.
- Milo ime! Čekam te sutra, zbogom djevojko!
- Bog s vama gospodaru!
 
Baka je dozvolila i Marija je nosila svakog jutra mlijeko kapetanu Mavru. On je zadržavao nevjerojatnom snagom volje svoju strast i nije ničim pokazivao da se za nju naročito zanima. Jedino nije dozvoljavao da joj netko na brodu kaže koju ružnu ili dvoličnu riječ. Kapetan se brinuo da djevojka stekne potpuno povjerenje i potom sačeka zgodnu priliku za ostvarenje svojih snova. Nekoliko dana prije proljetnog ekvinocija bila je škuna nakrcana punim bačvama vina, pa je kapetan zapovjedio da bude sve spremno za polazak. Toga jutra kao po običaju, nevina djevojka donijela je u vrču mlijeko i na poziv kapetana da joj isplati ušla je u njegovu kajitu ne sluteći na zlo. Mavro joj je izbrojio nekoliko zlatnika. Ona nije htjela primiti toliki novac. Zadržala je samo jedan dukat a sve mu ostalo vratila. Uto zapazi da je obavijena mirisnim dimom te osjeti neku slatku umornost i omaglicu. Mavro je teškom mukom savladao nemir čekajući učinak levantinskog hašiša, na koji se bio davno priviknuo. Djevojka se trgne nekoliko puta željom da se osvijesti i probudi, ali ne uspije te se sruši na debeli, mekani sag. Mlečanin skoči poput zvijeri i paklenim bljeskom u očima rastrga svježe cvijeće nesvjesne djevojke.




Slomljene duše i tijela dovuče se Marija do samostana na Dridu da ispovjedi fra Andriji, svome zaštitniku, golemu nesreću što ju je zadesila. Starac je sjedio pod čempresom tik do samostanske crkve, pa slušajući djevojku gorko je plakao. Zatim uniđe u crkvu i iznese križ. U taj čas škuna, gonjena jakom levantom, prolazila most i razvila jedra plovći prema zapadu. Fra Andrija podiže križ prema brodu te je šaptao dubokim glasom neke svečane riječi.

Ne prođe ni pola sata kad se vjetrovi protivna smjera uhvatili u koštac i navukli iz zaljeva strašne crne oblačine. Prošavši rt Cumbrijan opazi Mavro da je počinio veliku pogrešku što je otplovio, ali ga je savjest pekla zbog nedjela nad sirotom djevojkom, pa je želio ostaviti Trogir i domoći se uvale na Drveniku. Smjer vjetra mijenjao se neprekidno te je bilo vrlo teško upravljati lađom. On je neprestano trčao po brodu davajući zapovijedi i pomažući mornarima. Najednom, silni udarac vjetra sa zapada okrenu stražnje jedro koje zahvati Mavra te ga baci daleko u more. Momčad nije ni pomislila spasitiga, jer je i sama bila u opasnosti. Vjetar se pretvori u orkan i ponosnu škunu baci na hridine kod rta Cubrijan. Izmučeni i izranjeni mornari jedva se dočepali kraja. Katarke su vitke lađe bile polomljene, a na bokovima zijevali grdni otvori u koje su bukom ulazili razbješnjeli valovi.

Nakon tri dana nađen je leš kapetana Mavra na žalu blizu crkvice Gospe Pokraj Mora ispod Vilina Doca, a poslije malo mjeseci bezobzirni Korzikanac rastrgao je krunu i plašt kraljici Jadranskoga mora.

 

KRAJ





Nadamo se da ćete ovu trogirsku legendu podijeliti s prijateljima
na društvenim mrežama i na taj način doprinijeti očuvanju i popularizaciji
narodne predaje, legendi i mitova Trogira.

utorak, 5. ožujka 2019.

Kome žvono žvoni?





Već i vrapci na grani znaju zašto zvoni Pajtunovo zvono, no ukoliko ne znate, ponovit ćemo još jednom, ovaj put onako kako je zapisano. U povodu današnjeg pokladnog utorka donosimo prijepis legende "TRIDNI", poznate i pod naslovom "TRI SESTRE" koju je zabilježio Ante Ivačić. Naravno da to nije sve... Prijepis  donosimo popraćen ulomcima iz prekrasnog stripa inspiriranog ovom legendom, koji su pod vodstvom nastavnice hrvatskog jezika Katice Belas i nastavnice likovne kulture Jasminke Slade 1996. godine izradili  tada osmaši i osmašice Osnovne škole Majstora Radovana - Jelena Buble, Mariana Bucat, Nenad Matijaš i Ana Stipčić.




Na balaturi svoje kuće u Pašikama sjedila je stara Roka i pripovijedala djevojčicama iz susjednih kuća priču o trodnevnom zvonjenju u pretposljednjoj sedmici karnevala. Djevojčice su pozorno slušale pričanje starice udišući miris kanele i geranija, što su u zemljanim loncima kitili balaturu.

"Onda su bila, djeco moja, vremena puna straha božjega i stida ljudskoga. Svaki bi se grijeh teško okajao. To se dogodilo i Pajtunovima. Njihova je kuća bila na glasu zbog bogatstva i imena. U tom domu bile su tri mlađahne sestre, jedna ljepša od druge.



ulomak naslovnice stripa "Tri sestre", ilustracija: Nenad Matijaš i Ana Stipčić




U velikoj dvorani njihove palače davale su se često gozbe i zabave. Za vrijeme karnevala tu su bili najsjajniji plesovi. I sami su guverneri i generali često prisustvovali i plesali. Tako je jednog posljednjeg dana karnevala veliki ples privukao sve što je bilo odličnijeg u gradu u njihove dvore. Tri su sestre ljepotice neprekidno plesale skrivajući lice crnim maskama. Nikada se prije toga nije dogodilo u Trogiru da se je koji ples produljio preko ponoći u Čistu srijedu. Ali te noći đavoli im ne dali mira i sestre su osamljene plesale i nakon što je zvono označilo svršetak karnevala.








Svijet, koji je prolazio obalom vidio je kako na krovu njihove kuće između biskupije i koludričkog tornja plešu vragovi s plamenovima na glavi i ulaze kroz prozore u dvoranu. Pripovijedali su oni, koji su bili na plesu, da su se za dugo vremena bili skamenili od pustog straha kad su vidjeli kako vragovi ulaze. Lijepe su Pajtunovice pobjegle u svoje odaje. Ali na veliko njihovo čudo i žalost, nijedna od njih nije mogla skinuti masku s lica. U to i gosti i vragovi odmagliše iz kuće. Iz Pajtunovih odaja čuo se plač i zapomaganje. Ukućani palili su tamjan, molili, zavjetovali se, ali sve je bilo uzaludno. Cijelu srijedu i četvrtak ujutro dolazili kod njih znanci i prijatelji, ali nitko nije mogao naći lijeka. Maske su bile tako čvrsto priljubljene te se činilo da su srasle s njihovim licem.



iz stripa "Tri sestre", ilustracija: Nenad Matijaš i Ana Stipčić, tekst: Jelena Buble i Mariana Bucat



Poslijepodne pošle su sve tri u katedralu, da se pomole i ispovjede. Sam je biskup obavio sveti čin. Iza toga čitao je biskup razne starinske molitve protiv đavolske sile i netom ih je poškropio blagoslovljenom vodom, pale su maske s njihova lica. Veliko veselje nastade među narodom u crkvi, u cijelom gradu i u Pajtunovom domu. Narod je slavio moć molitve nad sotonom. Od toga vremena u zadnjoj sedmici karnevala zvoni večernje veliko zvono, da nas sjeti kako taština i užitak mogu naškoditi duši i tijelu.



iz stripa "Tri sestre", ilustracija: Nenad Matijaš i Ana Stipčić, tekst: Jelena Buble i Mariana Bucat




Jedne su djevojčice ostale zamišljene, a druge se smiješile otkinuvši nekoliko geranija i listova kanele, uz nestašno gurkanje, išle su žurno niz stepenice, e da prije ispričaju ostalim prijateljicama priču o tridnevskom zvonjenju.



Izvori: A. Ivačić: Trogirske legende: Tridni;
D. Geić: Rječnik i gramatika Trogirskoga cakavskoga govora;
J. Buble, M. Bucat: Tri sestre, strip O. š. Majstora Radovana;
Papataz Rašpe - prvi trogirski foji o maskar
Pripremila: Maja Maljković Zelalija



Više o legendi i karnevalskim običajima u Trogiru pročitajte u jako zanimljivom članku Damira Šarca objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom "Prokletstvo Pajtunovih: Te noći đavli im nisu dali mira,  lijepim sestrama maske su srasle s licem i nastala je prava drama...: donosimo legendu o bogatoj plemićkoj obitelji iz 18. stoljeća koja je isčeznula iz Trogira" u kojem autor razgovara s prof. dr. Ivom Babićem i dr. sc. Fani Celio Cega.



Ispričajte i vi svojim prijateljima i prijateljicama
ovu trogirsku legendu dijeljenjem ovog posta na
društvenim mrežama: