Fotografije snimljene dana kada je Trogir postao "riznica umjetnosti"

 

Godine 1936., kada je objavljen Delalleov Trogir - vodič po njegovoj historiji, umjetnosti i životu, kada su se u gradu snimali filmovi Bijeli robovi i 90 minuta boravka, kada je Cata Dujšin Ribar izlagala u Londonu, kada je Emanuel Vidović održao izložbu Trogir, kada je osnovano Društvo za unapređenje turizma i kada je Trogir posjetio engleski kralj Edward VIII, posjetio ga je i znameniti povjesničar umjetnosti Bernard Berenson (1865. – 1959.) u pratnji asistentice i družice Elisabette Nicky Mariano (1887. - 1968.). Njihovo putovanje jadranskom obalom i unutrašnjošću tadašnje Jugoslavije trajalo je pet tjedana – od 10. srpnja do 15. kolovoza – a svaki korak bilježio je u dugim pismima koja je slao svojoj supruzi Mary Berenson (1864. - 1945.), također povjesničarki umjetnosti, kojoj je istovremeno pisala i Mariano...

Iako je Mary Berenson već u rujnu 1936. pripremila suprugova pisma za objavu - do toga nije došlo niti tada, niti 1939. godine kada je na rukopisu napravila redakturu, naslovivši ga An Art Critic´s Travels i Yugoslavia and Along the Dalmatian Coast. Sudbina je htjela da završe u bogatom Berensenovom arhivu, danas dijelu knjižnice Berenson u vili I Tatti u Italiji, gdje su Mary i Bernard Berenson živjeli do smrti.

Srećom, Villa I Tatti - mjesto koje je bio dom Berensonovih gotovo 60 godina - 1961. godine je postala The Harvard University Center for Italian Renaissance Studies, dostupna znanstvenicima i istraživačima diljem svijeta. Zahvaljujući dr. sc. Jošku Belamariću i dr. sc. Ljerki Dulibić, Berensonov “putni dnevnik”, dio Bibliotece Berenson u spomenutoj vili, ponovno je "otkriven" i predstavljen u znanstvenom članku Bernard Berenson´s Journey to Yugoslavia and along the Dalmatian Coast 1936. iz 2019. godine, objavljenom u knjizi znanstvenih eseja Discovering Dalmatia: Dalmatia in Travelogues, Images and Photographs (ur. Katrina O'Loughlin, Ana Šverko, Elke Katharina Wittich) Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu.


Jedno od Trogir Time Travelu najzanimljivijih Berensonovih pisama - jer u njemu opisuje svoj posjet Trogiru gdje su ga dočekali lokalni uglednici - datirano je 6. kolovoza 1936. godine. Među domaćinima su bili učeni nadžupnik i – kako ga Berenson bilježi – “zgodan plavooki i svijetlobradi ljekarnik, čuvar starina”. Pogađate - riječ je o dr. don Ivu Delalleu i Roku Slade - Šiloviću! Berensonovoj trogirskoj priči svjedoče i fotografije koje cijelu ovu povijesnu crticu o znamenitom posjetitelju čine još zanimljivijom.

Na fotografiji se uz B. Berensona i N. Mariano nalaze R. Slade Šilović, don I. Delalle, Cvito Fisković i  Josip Barač

Nije to bila mala stvar za tadašnji Trogir - jedan od svjetski najpoznatijih povjesničara umjetnosti 20. stoljeća u gostima! Naš grad ga je očigledno impresionirao, s obzirom da ga i danas pamtimo kao autora često citirane rečenice: "Trogir je riznica umjetnosti."

Pripremila: Maja Maljković Zelalija

Literatura:
Belamarić, Joško i Dulibić, Ljerka: Bernard Berenson´s Journey to Yugoslavia and along the Dalmatian Coast 1936., u: Discovering Dalmatia: Dalmatia in Travelogues, Images and Photographs (ur. Katrina O'Loughlin, Ana Šverko, Elke Katharina Wittich), Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2019.

Izvori fotografija:
Biblioteca Berenson (I Tatti - The Harvard University Center for Italian Renaissance Studies) | preuzeto
iz: Discovering Dalmatia: Dalmatia in Travelogues, Images and Photographs, IPU zagreb, 2019.

4 stara trogirska običaja u Velikom tjednu

Izreka "Bolje da umre selo nego običaji" u našem današnjem članku posvećenom pojedinim trogirskim običajima - nije primjenjiva... Grad nam - na sreću - nije umro, ali četiri (pra)stara trogirska običaja u Velikom tjednu koja donosimo u nastavku jesu. No ipak - nastavili su živjeti kao pisana riječ zahvaljujući povjesničarima, arheolozima i publicistima iz čijih smo tekstova saznali nešto više...

1. KRIŽ OD ZAKLETVE ili ROTNI KRIŽ

Zakletva pri izvršenju presude nekoć se polagala nad križem i knjigom Evanđenja koji su bili postavljeni na jednu okruglu ploči na trgu. Ivan Lucić piše: „iako ove okrugle ploče više nema, te je ovaj način zaklinjanja izišao iz običaja, ipak je moguće da se ona ploča nalazila na sredini trga jer se još uvijek vidi okrugli trag na starom pločniku između Gospine crkve i novog zastavnog stupa. Od tog svečanog polaganja zakletve ostao je trag te se i u našim danima za uskrsnih blagdana običava izložiti veliki srebrni posvećeni križ na četverouglastoj ploči koja je pokrivala jednu kamenu raku, a bila je postavljena pokraj spomenute Gospine crkve na trgu pod prozorom. Ona je pred malo godina uklonjena, a namjesto nje se običava postaviti jedan mali stol s istim križem i ovaj se križ u narodu običava nazvati KRIŽ OD ZAKLETVE ili ROTNI KRIŽ.“ 

 

Pozadinska slika: Charles-Louis Clérisseau, Vue de Trau en Dalmatie, 1757. | Muzej Ermitaž, Sankt Peterburg

2. POLJUBAC MIRA

"Na Veliki četvrtak i Veliki petak bratovštine kao da ožive i vraćaju nas u stara vremena", piše don Ivo Delalle. "Iza procesije na Veliki petak u kasnoj noći, bratimi se skupljaju u dvorane svojih bratovština, skidaju kukuljice, oko vrata objese pâs u znak pokore i pred otkrivenim Raspećem pitaju oproštenje od Boga i u svoje braće i mire se u POLJUPCU MIRA."

Pozadinska slika: tunika bratovštine Svetog Duha | Muzej grada Trogira - stalni postav

3. GLORIJA I HLADNA VODA

Na veliku, tzv. BILU SUBOTU, zvoni GLORIJA, koja označava Kristovo uskrsnuće, a upravo tom zvonjavom prestaju sve korizmene zabrane. Običaj je bio da se, dok zvoni Glorija, svi ukućani umiju u hladnoj vodi – za dobro zdravlje. Tko nije bio kod kuće, ni u blizini vode umivao se - pljuvačkom.

4. MOLITVA OKO OŠLJAKA

Tradicija nalaže da se svake godine na Veliki četvrtak, kao i na Dan mrtvih, obilaze groblja. "Sve gradske bratovštine u srednjovjekovnim tunikama i sa svijećama u ruci najprije obilaze crkve u gradu, da se poklone mrtvome Kristu, a onda u procesiji odlaze izvan grada, na groblje, da posjete svoje mrtve. Na povratku s groblja, a prije nego će ući u grad, bratovštine dolaze do javnog bunara Ošljak i idu oko njega, stanu i mole za mrtve. Kad se znade da je ono prosti bunar, koji služi za napajanje blaga, te da ni ondje ni u blizini nema groblja ni pokopanih mrtvaca, postaje zagonetno, a donekle smiješno i praznovjerno ono obilaženje bunara i molitva za mrtve. U pisanoj povijesti grada Trogira nema spomena kad je i zašto je taj običaj nastao, ali nema sumnje da je prastar i da ide s koljena na koljeno, kroz dugi niz vijekov, a da se ne zna zašto se uprav oko bunara moli za mrtve. Trogirani su sačuvali taj običaj i nesvjesno nastavljaju s tradicijom svojih pređa.", piše 1934. godine Marko Perojević, povjesničar i publicist rođen u Trogiru.

Podrijetlo ovog interesantnog običaja razjašnjeno je 1902. godine zahvaljujući zanimljivom arheološkom otkriću. Naime, te se godine niveliralo zemljište oko Ošljaka i "tu se je u dubini od samih 20 cm našao komad pločnika od mozaika s bijelim kockama, te nekoliko komada rimskog crijepa i jedan kameni sakofag s ravnim poklopcem. Radovi su bili odmah obustavljeni i pozvan je Don Frane Bulić na lice mjesta. On je dao dalje kopati i otkrio neke zidove i jednu apsidu, pa još komad mozaika i dva sarkofaga... iz onoga što se otkrilo, Bulić je odmah vidio da su ono temelji jedne velike trobrodne bazilike... iz V-VI vijeka po Kristu", kaže Perojević. 

S obzirom na to da su pronađeni i sarkofazi i poklopci s uklesanim križevima, Bulić je zaključio da se upravo tu nalazila glavna grobišna bazilika Tragurija. Iako je ona razorena i zatrpana, još je početkom 20. stoljeća ostao živ običaj da se bratovštine na zatrpanim ruševinama pomole za pokoj svojih predaka, navodi Marko Perojević u članku "Starokršćanska grobišna bazilika u Trogiru" objavljenom u Novom dobu 6. 11. 1934., koji u cijelosti možete pročitati na poveznici Zaboravljeni trogirski običaj na Veliki četvrtak 

 Koji su običaji u Velikom tjednu u vašem domu još uvijek živi? Kako se pripremate za Uskrs? Javite nam u komentarima na Facebook stranici Trogir Time Travel.