Trogir u novembru.

 

 

Pozadinska slika: R. Vučemilović, Trogir, 1944. (ulomak) | s izložbe Trogirski slikarski krug u prvoj polovici 20. stoljeća

 

U Trogiru, u studenom 2020. prisjetimo se Trogira u novembru 1925. godine. Tekst Ivana Delallea objavljenog u Novom dobu 15. studenog prije 95 godina donosimo u cijelosti: 

TROGIR U NOVEMBRU

Kiša.....

Ova novembarska kiša već nekoliko dana sipi nad starim gradom i povrh opustjelih staza jesenskog polja. Osjećate ju na očima kako je sitna i lagana, a ipak je prima duboko u se požutjelo jesensko lišće i zelena površina kanala. Natopila je bobuljasto kamenje ulica, a kuće su poprimile boju zahrdjalog gvoždja. Ova kiša - nazovimo je starom - je sjena, neka vrst magle. Pola dana i pola noći. Mnoge su stvari najljepše u polumraku, jer je sjena majka ljepote, a stari gradovi su takodjer najljepši, kad su sjenasti ili sutonski kao Rembrandtove slikarske vizije.

Novembarska kiša ima u sebi nešto mrtvačkoga, sjetu groba, nešto što tiho i nečujno propada kao starice, koje se skrivaju po mračnim uglovima katedrale i ne biste znali, da su žive, kad ne bi zakašljucale u dubini crno-bijele crkvene ladje, kad ne bi polagano zašustilo njihovo crno odijelo kao komad mrtvačkog platna, kad se ne bi čulo kako pucaju starački članci sklopljenih prstiju.

Zeleni kapci prozora su zatvoreni kao da su pomrli svi stanovnici grada. Gladni vrapci oblijetaju po zapuštenim dvorištima. Netko je prošao pod ovom kišom, ali se nije okrenuo. Prošao je kao sjena preko čiovskog mosta. Novembar je mučaljivi gospodar Trogira, a kasna jesen je jedina prava trogirska sezona, njegova prijateljica što ga prati kao Segantinijeve sprovode na visokim Alpama. U kišnoj jeseni, na onim mokrim ulicama gledaju kao u zrcalu i broje godine i brazgotine trogirske palače. Ove stare trogirske kuće često su porušene, umiru, ali u tom rušenju, u tom umiranju svagda ima ponosa. Štogod ovdje uimire, sve umire aristokratski, patricijski. Gore kao na sprovodu duplijeri, ali ti duplijeri nisu vlaški, već je na njima privezan plemićki grb. Došao je novembar u stari grad. Eno ga u vrtovima, gdje cvjetaju posljednje krizanteme, eno ga u potkrovlju, gdje se vješa medju gredom i gredom oprano rublje, eno ga na mokrim i vlažnim zidovima, na vratima samostana, na kipovima svetaca, na kamenim glavama ljudi i životinja na fasadi katedrale. Iz njihovih grla kao iz kakve česme pada na trg voda duboko i glasno i na daleko zaprskava. Ta grla sakupljaju kišnicu iz svih žlijebova i iz potkuplja katedrale. Usta su im puna vode i cere se nekim čudnim satirskim osmijehom. Upravo su pocrnjeli od pustih jesenskih i zimskih kiša. Piramida zvonika dobiva od velike mokrine tamnocrvenu boju, a krug na Tornju Sata više je crn nego modar i kazaljke teške od vode sporo broje ure, koje zapravo nisu nego sekunde u gradu tolikih vijekova, gdje su obuhvatile sve radosti i boli.

Po trgovima i ulicama sve mrtvo i hladno kao na grobištu u predvečerje dušnoga dana. Ali ovaj novembar nije tako beznadan i očajan kao što se misli, kad prodješ gore, dolje uzanim ulicama i kad ne čuješ ništa dirugo do zveketnnja ključeva, koje nosi sobom siromašni remeta, pokriven jednom izlizanom pozelenjelom kabanicom, koja je sigurno stara dvjesta godina. U Trogiru sve ima puno godina, pa i kabanice i kišobrani, jer ovo sve prelazi od oca na sina. Nema tuge, koja ubija, premda se umire. I gradovi, kad umru, imaju svoj raj. Trogir ima mnogo crkava i svetaca. On će sutra naći opet svoje svece zaštitnike u raju i stajati će u krugu nebeskom, koji je najbliži Stvoritelju, jer su njegovi sveci svi vrlo stari i vrlo mogući.

Večeras pod ovom novembarskom kišom stojim pred tvojim vratima, da slušam kao i ti sveti glas zvona tvojih crkava. Zvona razvedruju moju dušu. Njihovi srebreni tonovi uzdižu se tako visoko kao da traže neizmjerno plavetnilo neba. Tornjevi su crni, samo ih razsvjetljuje, ako se može kazati, svjetlost smirene glazbe zvonova. Glas zvona zove nekoga, koji je mnogo daleko, ali koji ih sluša. Zove ga, da bdije nad snom umirućeg grada. Zove ga glasom plača, nade i hvalospjeva.

Trogir moli na obadva koljena sa svojim malim kućama bez svijetla, bez glasa osim glasa zvona, u tami novembarske noći, pod kišom. Sluša njegove molitve Sveti Ivan, koji se pognuo od starine, sa debelim pastirskim štapom i blagosivlje svoj grad danas kao i uvijak.

Noć je tamna. Na gradskim vratima, pred kipom sv. Ivana gore dvije svjetiljke. Jedna je užgana kao zavjet suze, a druga kao zavjet nade.

Ivo Delalle