FEŠTA! | Dan vojnika i mornara 24. kolovoza 1930.

 

Serijal "FEŠTA! - Što su i kako Trogirani slavili kroz povijest" nastavljamo prigodnom "dogodilo-se-na-današnji-dan" objavom. Ulomak koji donosimo u nastavku dio je publikacije koja prati izložbu "FEŠTA!" postavljenu povodom proslave 60. obljetnice osnutka Muzeja grada Trogira. Izložbu možete razgledati do 27. rujna - ulaz je besplatan!

 

Osvijetljeni Trogir, privatna zbirka Ljubomira Radića

 

„Velika svečanost Jadranske Straže u Trogiru“ naslov je objavljen u Novom dobu od 25. kolovoza 1930. godine pod kojim doznajemo da je 24. kolovoza u Trogiru obilježen „Dan vojnika i mornara“. Cilj organizatora bio je posvetiti jedan dan mornarima i vojnicima, dan u kojemu bi se oni razonodili i zabavili u sportskim natjecanjima. 

Trogir je bio zaogrnjen svečanim ruhom – „svi prozori i javne ustanove, obala, Čiovo, sve je bilo iskićeno narodnim barjacima. Na vrhu kule Kamerlengo lepršala je velika zastava Jadranske straže...“ Brojni izletnici iz okolnih mjesta došli su uveličati ovaj dan. Priredbe su se odvijale na kopnu – ispred zgrade škole i na moru – u kanalu između grada i Čiova – plivalo se, veslalo, trčala se štafeta, vukao se konop, trčalo se s jajem u žlici i u vrećama... Sve su pratile vojna i vatrogasna glazba iz Splita. 

Natjecanje je završilo pred suton, a čim se smračilo „čitava je obala dobila čaroban izgled od hiljada žarulja. Kako je kanal s obe strane bio osvijetljem, more je izgledalo kao živa šarena žerava, po kojoj su plovile ladjice okićene balonima. Efektna je bila slika Kamerlengove kule, čije su konture obrubile žarulje.“ 

Bogat promenadni koncert izvela je vatrogasna glazba, a s mosta je paljen vatromet. U kavani B. Tironija održan je prigodni program tamburaškog zbora, uz ples i dodjelu medalja i slatkiša pobjednicima poslijepodnevnih natjecanja. Večernji program nastavio se koncertom Narodne glazbe Trogir, plesom i lutrijom na glavnom trgu koji je „bio rasvijetljen kao dan“.

 

 

 

JADRANSKA STRAŽA
Jadranska straža je organizacija osnovana u Splitu 1922. godine s ciljem jačanja pomorske svijesti i razvoja djelatnosti vezanih za pomorstvo. Podružnica Jadranske straže u Trogiru nastala je u travnju 1924. godine nastojanjima Sokolskog društva. Predsjednik joj je bio Ivan Belas, potpredsjednik Miroslav Puović, a tajnik Mihovil Nikolić (Čipčić 2021: 230).

Literatura: FEŠTA! - Što su i kako Trogirani slavili kroz povijest, Muzej grada Trogira, 2023. | Čipčić, Marijan, Trogir između svjetskih ratova, Muzej grada Splita, 2021.
Izvor: Novo doba
Fotografija: privatna zbirka Ljubomira Radića
Pripremila: Maja Maljković Zelalija

TG kalendar: Roko Slade - Šilović, ljekarnik, publicist, povjesničar i skupljač trogirskih starina rođen je u Trogiru na današnji dan prije 149 godina

 
Roko Slade - Šilović, ljekarnik, publicist, povjesničar i skupljač trogirskih starina rođen je u Trogiru na današnji dan prije 149 godina, 16. kolovoza 1872. godine. 

 

 

Otac mu je bio Mihovil Slade, a majka Vinka, rođena Andrić. Pučku školu završio je u rodnom gradu, a gimnaziju u Kotoru, zahvaljujući stricu Josipu Sladi - Šiloviću, poznatom arhitektu. Četvrti razred gimnazije Roko Slade - Šilović završio je u Splitu. Studij farmacije završava u Grazu. Magistrirao je 1895. godine nakon čega radi kao praktikant u Dubrovniku, Rijeci, Trstu i Splitu. Nakon što nije dobio dozvolu za otvaranje ljekarne u Trogiru, otvara drogeriju koju vodi sve do smrti, 15. travnja 1944. godine.

Niz je članaka i djela koje je napisao Roko Slade - Šilović. Prvi objavljeni članak bio mu je u Narodnom listu 1898. godine, a kasnije piše, među ostalim, za Tršćanski Lloyd, Farmaceutski vijesnik, Novo doba, Jadranski dnevnik, Hrvatski glasnik, Jedinstvo...  Članci su mu objavljivani u časopisima poput Vjesnika Zemaljskog arhiva, Vjesnika za arheologiju i povijest dalmatinsku, Prirode, ... Neki od naslova koje je objavio su: Nekoje crtice iz narodnog gospodarstva u Trogiru (1909.), Herbar Andrije Andrića Trogiranina sa životopisom istoga (1909.), Lov u Trogiru i njegovoj okolini (1917.), a od članaka primjerice Šume u okolici Trogira (Tršćanski Lloyd 1908.), Negdašnje svilogojstvo u Trogiru (Gospodarski vijesnik, 1913.), Ruda asfalta u Svinišću kraj Trogira (Hrvatski glasnik, 1939.), Statut grada Trogira (Narodni list, 1916.), Staro kazalište u Trogiru (Narodna starina, 1924.), Jedan francuski spomenik u Trogiru (Novo doba, 1931.), ...

 

Novo doba, 23. 12. 1931.

 

1920. godine imenovan je povjerenikom Bihaća - Hrvatskog društva za istraživanje domaće povijesti, a zatim i počasnim konzervatorom za Dalmaciju. (Ulomak jednog od njegovih brojnih pisama Frani Buliću objavili smo OVDJE.) Krajem srpnja 1923. godine osnovao je zbirku starina Gradski lapidarij u crkvi sv. Ivana Krstitelja u kojoj je pohranio nekoliko stotina ulomaka prikupljenih u povijesnoj jezgri, a u prosincu 1928. osniva Hrvatsko kulturno društvo za sabiranje i čuvanje starina "Radovan". Bio je član i podržavao je brojna trogirska kulturna društva, primjerice društvo Berislavić, kratko vrijeme bio je zamjenik načelnika Općinskog vijeća na koje mjesto daje ostavku. 1935. godine Roko Slade - Šilović bio je predsjednik odbora za proslavu 100. godišnjice hrvatske himne te je imao čast otkriti spomen ploču na zgradi Gradske vijećnice:

 

ulomak članka, Jadranski dnevnik, 30. 12. 1935.

 

 
Roko Slade - Šilović bio je vrijedan kroničar Trogira, tako je u nasljeđe ostavio rukopis od 11 svezaka u kojima je bilježio događanja u Trogiru od 1898. godine do svoje smrti 1944.!

U spomen na ovog svestranog Trogiranina - ljekarnika, publicista, povjesničara i skupljača trogirskih starina, od 2012. godine trg u blizini njegove rodne kuće nosi ime Trg Roka Slade - Šilovića.

 

 

Izvori: Novo doba, Jadranski dnevnik
Literatura:  D. Radić: Roko Slade Šilović i Mirko Slade Šilović,
u: Osnivači i prvi kustosi muzeja u Hrvatskoj, 1999.

 

 

 

TG kalendar: Operna diva Marija Gatin

 

Na današnji dan prije 119 godina - 8. srpnja 1902. godine u Trogiru je, kao Marija Ivanko, rođena operna solistica, mezzosopranistica Marija Gatin. 

Marija Gatin osnovnu je školu završila u Trogiru, a Klasičnu gimnaziju u Splitu. Nedugo nakon mature udala se za pomorskog kapetana Ivu Gatina i preselila u Split. Pjevanje je počela učiti 1926. godine, u svojoj 24. godini, kada je već bila majka dvoje djece. Uz obiteljske obaveze pohađala je pjevačku školu iskusne operne umjetnice Cvijete Cindro, a kasnije se o razvoju njena pjevačkog umijeća brinuo Josip Hatze.

Uspješan i hvaljen debi na kazališnim daskama Marija Gatin imala je u svibnju 1934. godine kada je igrala naslovnu ulogu u opereti Mala Floramye Ive Tijardovića. Tim je nastupom osvojila i kritiku i publiku,  Novo doba piše da je "svojom lijepom i umljatom pojavom, sigurnim i osjećajnim pjevanjem, glumački prirodnom igrom, bez patoskih gesta bila najbolja dosadašnja domaća splitska Floramye.", a Jadranski dnevnik da je "Debut gđe Marije Gatin bio nesumljivo pravi umjetnički događaj. Konačno jedna prava Floramye nakon 63 pretstave..."

Jadranski dnevnik, 7. svibnja 1934.

 

Ovom je operetom Marija Gattin gostovala i u rodnom gradu, u kolovozu 1938., što je bila posebna atrakcija za Trogirane ali i brojne goste koji su tom prilikom posjetili Trogir. Novo doba u izdanju od 11. kolovoza 1938.  donosi izvještaj s tog kulturnog događanja: "Opereta je izvedena na Batariji, u ambijentu sredovječnih tvrđava, i to u vrtu Dječjeg Doma (nekadašnja palača i perivoj prvog hrvatskog načelnika Špira Puovića). Izbor je bio veoma sretan, pa su građani i stranci bili očarani tako lijepim ambijentom. Noć je bila krasna. Kroz kršnjata stabla prodirao je sjaj mjesečine, što je pružalo vanredan okvir za ovu operetu čije se atije pjevaju kroz cijelu godinu po ulicama i kućama Trogira... Svi stranci koji ovog ljeta borave u dosta velikom broju u našem gradu posjetili su priredbu i upravo su bili oduševljeni, te su se čudili da jedno malo mjesto može pružiti tako umjetnički užitak...
Malu Floramye igrala je gđa Marija Gattin, već poznata u Splitu. Ona, kao rođena Trogiranka, dala je te večeri svu snagu svoje umjetničke duše, izražavajući svoj vedri idealizam za muzikom kao i lijepo nastojanje da "Mala Floramye" doživi u njezinom zavičaju pun uspjeh..."

Marija Gatin igra vodeće uloge u niz drugih opereta - Boccaccio (F. Suppe), Pierrot Ilo (I. Tijardović), Šišmiš (J. Strauss), Viktorija i njezin husar (P. Abraham), ... Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata prekinut je rad ansambla u tek utemeljenom HNK u Splitu. Marija Gatin nije željela nastupati u okupiranom gradu te se uključuje u rad Kazališta Narodnog oslobođenja Dalmacije pod vodstvom J. Hatzea i I. Tijardovića. Kazalište je krenulo prema Visu, zatim u Italiju i konačno stiglo u Egipat, u El Shatt gdje je razvilo plodnu zborsku djelatnost.

Nakon rata Marija Gatin ostvaruje također zapažene i hvaljene uloge igrajući u Cavalleriji rusticani, Carmen, Evgeniju Onjeginu, Eru s onoga svijeta, Morani, Krabuljnom plesu, Trubaduru, Povratku, Seviljskom brijaču, Giocondi, Ukletom Holandezu, Ekvinociju, Luciji di Lammermoor, ...

Marija Gatin odlazi u mirovinu 1962. godine.

Umrla je u Splitu, 18. srpnja 1991.

Za one koji žele znati više:
Barbieri, Marija: Marija Gatin
Škunca, Mirjana: Iz splitske glazbene kronike: Marija Gatin 

Izvori:
Novo doba, 11. i 26. 8. 1938., Jadranski dnevnik, 7. 5. 1934.

Trogir u novembru.

 

 

Pozadinska slika: R. Vučemilović, Trogir, 1944. (ulomak) | s izložbe Trogirski slikarski krug u prvoj polovici 20. stoljeća

 

U Trogiru, u studenom 2020. prisjetimo se Trogira u novembru 1925. godine. Tekst Ivana Delallea objavljenog u Novom dobu 15. studenog prije 95 godina donosimo u cijelosti: 

TROGIR U NOVEMBRU

Kiša.....

Ova novembarska kiša već nekoliko dana sipi nad starim gradom i povrh opustjelih staza jesenskog polja. Osjećate ju na očima kako je sitna i lagana, a ipak je prima duboko u se požutjelo jesensko lišće i zelena površina kanala. Natopila je bobuljasto kamenje ulica, a kuće su poprimile boju zahrdjalog gvoždja. Ova kiša - nazovimo je starom - je sjena, neka vrst magle. Pola dana i pola noći. Mnoge su stvari najljepše u polumraku, jer je sjena majka ljepote, a stari gradovi su takodjer najljepši, kad su sjenasti ili sutonski kao Rembrandtove slikarske vizije.

Novembarska kiša ima u sebi nešto mrtvačkoga, sjetu groba, nešto što tiho i nečujno propada kao starice, koje se skrivaju po mračnim uglovima katedrale i ne biste znali, da su žive, kad ne bi zakašljucale u dubini crno-bijele crkvene ladje, kad ne bi polagano zašustilo njihovo crno odijelo kao komad mrtvačkog platna, kad se ne bi čulo kako pucaju starački članci sklopljenih prstiju.

Zeleni kapci prozora su zatvoreni kao da su pomrli svi stanovnici grada. Gladni vrapci oblijetaju po zapuštenim dvorištima. Netko je prošao pod ovom kišom, ali se nije okrenuo. Prošao je kao sjena preko čiovskog mosta. Novembar je mučaljivi gospodar Trogira, a kasna jesen je jedina prava trogirska sezona, njegova prijateljica što ga prati kao Segantinijeve sprovode na visokim Alpama. U kišnoj jeseni, na onim mokrim ulicama gledaju kao u zrcalu i broje godine i brazgotine trogirske palače. Ove stare trogirske kuće često su porušene, umiru, ali u tom rušenju, u tom umiranju svagda ima ponosa. Štogod ovdje uimire, sve umire aristokratski, patricijski. Gore kao na sprovodu duplijeri, ali ti duplijeri nisu vlaški, već je na njima privezan plemićki grb. Došao je novembar u stari grad. Eno ga u vrtovima, gdje cvjetaju posljednje krizanteme, eno ga u potkrovlju, gdje se vješa medju gredom i gredom oprano rublje, eno ga na mokrim i vlažnim zidovima, na vratima samostana, na kipovima svetaca, na kamenim glavama ljudi i životinja na fasadi katedrale. Iz njihovih grla kao iz kakve česme pada na trg voda duboko i glasno i na daleko zaprskava. Ta grla sakupljaju kišnicu iz svih žlijebova i iz potkuplja katedrale. Usta su im puna vode i cere se nekim čudnim satirskim osmijehom. Upravo su pocrnjeli od pustih jesenskih i zimskih kiša. Piramida zvonika dobiva od velike mokrine tamnocrvenu boju, a krug na Tornju Sata više je crn nego modar i kazaljke teške od vode sporo broje ure, koje zapravo nisu nego sekunde u gradu tolikih vijekova, gdje su obuhvatile sve radosti i boli.

Po trgovima i ulicama sve mrtvo i hladno kao na grobištu u predvečerje dušnoga dana. Ali ovaj novembar nije tako beznadan i očajan kao što se misli, kad prodješ gore, dolje uzanim ulicama i kad ne čuješ ništa dirugo do zveketnnja ključeva, koje nosi sobom siromašni remeta, pokriven jednom izlizanom pozelenjelom kabanicom, koja je sigurno stara dvjesta godina. U Trogiru sve ima puno godina, pa i kabanice i kišobrani, jer ovo sve prelazi od oca na sina. Nema tuge, koja ubija, premda se umire. I gradovi, kad umru, imaju svoj raj. Trogir ima mnogo crkava i svetaca. On će sutra naći opet svoje svece zaštitnike u raju i stajati će u krugu nebeskom, koji je najbliži Stvoritelju, jer su njegovi sveci svi vrlo stari i vrlo mogući.

Večeras pod ovom novembarskom kišom stojim pred tvojim vratima, da slušam kao i ti sveti glas zvona tvojih crkava. Zvona razvedruju moju dušu. Njihovi srebreni tonovi uzdižu se tako visoko kao da traže neizmjerno plavetnilo neba. Tornjevi su crni, samo ih razsvjetljuje, ako se može kazati, svjetlost smirene glazbe zvonova. Glas zvona zove nekoga, koji je mnogo daleko, ali koji ih sluša. Zove ga, da bdije nad snom umirućeg grada. Zove ga glasom plača, nade i hvalospjeva.

Trogir moli na obadva koljena sa svojim malim kućama bez svijetla, bez glasa osim glasa zvona, u tami novembarske noći, pod kišom. Sluša njegove molitve Sveti Ivan, koji se pognuo od starine, sa debelim pastirskim štapom i blagosivlje svoj grad danas kao i uvijak.

Noć je tamna. Na gradskim vratima, pred kipom sv. Ivana gore dvije svjetiljke. Jedna je užgana kao zavjet suze, a druga kao zavjet nade.

Ivo Delalle

Zaboravljeni trogirski običaj na Veliki četvrtak

Veliki je četvrtak, kao i cijeli Veliki tjedan, obilježen posebnim narodnim običajima. Iako je svaki običaj zanimljiv, danas ćemo se posebno osvrnuti na stari trogirski običaj da se na Veliki četvrtak, nakon povratka s groblja, dolazi na bunar Ošljak i oko njega kruži moleći za mrtve...

Ulomak karte Trogira iz 1828. godine na kojem se, među ostalim, vidi položaj bunara Ošljak | Izvor: Državni arhiv u Beču

Naime, tradicija nalaže da se svake godine na Veliki četvrtak, kao i na Dan mrtvih, obilaze groblja. "Sve gradske bratovštine u srednjovjekovnim tunikama i sa svijećama u ruci najprije obilaze crkve u gradu, da se poklone mrtvome Kristu, a onda u procesiji odlaze izvan grada, na groblje, da posjete svoje mrtve. Na povratku s groblja, a prije nego će ući u grad, bratovštine dolaze do javnog bunara Ošljak i idu oko njega, stanu i mole za mrtve. Kad se znade da je ono prosti bunar, koji služi za napajanje blaga, te da ni ondje ni u blizini nema groblja ni pokopanih mrtvaca, postaje zagonetno, a donekle smiješno i praznovjerno ono obilaženje bunara i molitva za mrtve. U pisanoj povijesti grada Trogira nema spomena kad je i zašto je taj običaj nastao, ali nema sumnje da je prastar i da ide s koljena na koljeno, kroz dugi niz vijekov, a da se ne zna zašto se uprav oko bunara moli za mrtve. Trogirani su sačuvali taj običaj i nesvjesno nastavljaju s tradicijom svojih pređa.", piše 1934. godine Marko Perojević, povjesničar i publicist rođen u Trogiru.

Ulomak nacrta parka Garagnin na kojoj je ucrtan i položaj Ošljaka | Izvor: Muzej grada Trogira

Podrijetlo ovog interesantnog običaja razjašnjeno je 1902. godine zahvaljujući zanimljivom arheološkom otkriću. Naime, te se godine niveliralo zemljište oko Ošljaka i "tu se je u dubini od samih 20 cm našao komad pločnika od mozaika s bijelim kockama, te nekoliko komada rimskog crijepa i jedan kameni sakofag s ravnim poklopcem. Radovi su bili odmah obustavljeni i pozvan je Don Frane Bulić na lice mjesta. On je dao dalje kopati i otkrio neke zidove i jednu apsidu, pa još komad mozaika i dva sarkofaga... iz onoga što se otkrilo, Bulić je odmah vidio da su ono temelji jedne velike trobrodne bazilike... iz V-VI vijeka po Kristu", kaže Perojević.

S obzirom na to da su pronađenui i sarkofazi i poklopci s uklesanim križevima, Bulić je zaključio da se upravo tu nalazila glavna grobišna bazilika Tragurija. Iako je ona razorena i zatrpana, još je početkom 20. stoljeća ostao živ običaj da se bratovštine na zatrpanim ruševinama pomole za pokoj svojih predaka, navodi Marko Perojević u članku "Starokršćanska grobišna bazilika u Trogiru" objavljenom u Novom dobu 6. 11. 1934., koji donosimo u cjelosti:

Pripremila: Maja Maljković Zelalija

Danas samo rijetki spominju Ošljak, a još rjeđi ovaj običaj... baš zato, barem ovim blog postom pokušali smo očuvati uspomenu na ovaj (pra)stari trogirski običaj... Koji je običaj na Veliki četvrtak još uvijek živ? Što vi (ne) radite na Veliki četvrtak? Zna li netko zašto se današnji dan nazivao zelenim četvrtkom? Napišite nam u komentarima na našoj facebook stranici Trogir Time Travel.

Mislite li da bi iz ovog članka netko mogao naučiti 

nešto novo - podijelite ga na društvenim mrežama:

SPORTSKE NOVOSTI iz prošlosti

U Trogiru su početkom 40-ih talijanski okupatori održali plivački turnir u Foši - u predjelu kuće Kravarić pa prema zapadu. Na Lokvicama se igrao picigin, kojeg su pojedinci znali zvati regbi. Nakon Drugog svjetskog rata postojao je i vaterpolo klub koji je imao igralište na Žudiki, a 50-ih godina 20. stoljeća inicijativa za osnivanje biciklističke sekcije...

Izvor: F. Sentinella - Trogir iz mog pera II

Ovim postom putujemo još dalje - u 20-e i 30-e godine 20. stoljeća u koje su smještene sportske novosti iz trogirske prošlosti - bilo je tu kružnih motociklističkih utrka oko stare gradske jezgre, ping pong natjecanja, gimnastike, ali i "nedisciplinirane publike":

"Računa se da je trkama prisustvovalo preko 4000 gledalaca" 

"Poslije završenih trka svi vozači i brojna publika okupili su se u Trogiru u restauraciji g. Tironia i tu je bio proglašen rezultat natjecanja"

Novo doba, 14. 4. 1930.

*

"vrlo zanimljive kružne motociklističke utrke na ravnom tlu oko samoga grada Trogira. Duljina kruga iznaša 1.100 metara, ..."

"vanredno lijep športski užitak"

Novo doba, 19. 7. 1930.

*

"Pred školom na obali bio je start i cilj; a odmah do njih bio je za publiku podignut podijum."

"Interes publike velik"

Novo doba, 28. 7. 1930.

*

"najveći rivali u borbi za pokal"

Novo doba, 30. 8. 1930.

*

"trogirski ping-pongaši"

"Pošto je kod nas ovo bila prva priredba ove vrsti..."

Jadranski dnevnik, 21. 7. 1936.

*

"Publika nedisciplinirana"

Novo doba, 15. 6. 1920.

*

"Naročitu pozornost pobudile su vježbe trogirskog ženskog odjela u vježbama sa veslima po primorskim napjevima"

"Na Batariji ... uređeno je krasno vježbalište"

"preko 7.000 naroda"

"ukupno 510 vježbača"

Novo doba, 23. 9. 1929.

****

Sport je tema i ovogodišnje Noći muzeja koja će se u Trogiru odvijati u Muzeju grada Trogira večeras - 26. siječnja 2018. od 18:00 do 00:00.  Među ostalim, održat će se i premijerna projekcija dokumentarnog filma "Kratke priče iz trogirskog sporta"... Zvuči zanimljivo!  Cjeloviti program pogledajte u nastavku. Ulaz je besplatan, a više možete saznati na POVEZNICI.

Važno je sudjelovati - tko zna, možda upravo zbog vašeg
dolaska padnu neki novi rekordi!