4 stara trogirska običaja u Velikom tjednu

Izreka "Bolje da umre selo nego običaji" u našem današnjem članku posvećenom pojedinim trogirskim običajima - nije primjenjiva... Grad nam - na sreću - nije umro, ali četiri (pra)stara trogirska običaja u Velikom tjednu koja donosimo u nastavku jesu. No ipak - nastavili su živjeti kao pisana riječ zahvaljujući povjesničarima, arheolozima i publicistima iz čijih smo tekstova saznali nešto više...

1. KRIŽ OD ZAKLETVE ili ROTNI KRIŽ

Zakletva pri izvršenju presude nekoć se polagala nad križem i knjigom Evanđenja koji su bili postavljeni na jednu okruglu ploči na trgu. Ivan Lucić piše: „iako ove okrugle ploče više nema, te je ovaj način zaklinjanja izišao iz običaja, ipak je moguće da se ona ploča nalazila na sredini trga jer se još uvijek vidi okrugli trag na starom pločniku između Gospine crkve i novog zastavnog stupa. Od tog svečanog polaganja zakletve ostao je trag te se i u našim danima za uskrsnih blagdana običava izložiti veliki srebrni posvećeni križ na četverouglastoj ploči koja je pokrivala jednu kamenu raku, a bila je postavljena pokraj spomenute Gospine crkve na trgu pod prozorom. Ona je pred malo godina uklonjena, a namjesto nje se običava postaviti jedan mali stol s istim križem i ovaj se križ u narodu običava nazvati KRIŽ OD ZAKLETVE ili ROTNI KRIŽ.“ 

 

Pozadinska slika: Charles-Louis Clérisseau, Vue de Trau en Dalmatie, 1757. | Muzej Ermitaž, Sankt Peterburg

2. POLJUBAC MIRA

"Na Veliki četvrtak i Veliki petak bratovštine kao da ožive i vraćaju nas u stara vremena", piše don Ivo Delalle. "Iza procesije na Veliki petak u kasnoj noći, bratimi se skupljaju u dvorane svojih bratovština, skidaju kukuljice, oko vrata objese pâs u znak pokore i pred otkrivenim Raspećem pitaju oproštenje od Boga i u svoje braće i mire se u POLJUPCU MIRA."

Pozadinska slika: tunika bratovštine Svetog Duha | Muzej grada Trogira - stalni postav

3. GLORIJA I HLADNA VODA

Na veliku, tzv. BILU SUBOTU, zvoni GLORIJA, koja označava Kristovo uskrsnuće, a upravo tom zvonjavom prestaju sve korizmene zabrane. Običaj je bio da se, dok zvoni Glorija, svi ukućani umiju u hladnoj vodi – za dobro zdravlje. Tko nije bio kod kuće, ni u blizini vode umivao se - pljuvačkom.

4. MOLITVA OKO OŠLJAKA

Tradicija nalaže da se svake godine na Veliki četvrtak, kao i na Dan mrtvih, obilaze groblja. "Sve gradske bratovštine u srednjovjekovnim tunikama i sa svijećama u ruci najprije obilaze crkve u gradu, da se poklone mrtvome Kristu, a onda u procesiji odlaze izvan grada, na groblje, da posjete svoje mrtve. Na povratku s groblja, a prije nego će ući u grad, bratovštine dolaze do javnog bunara Ošljak i idu oko njega, stanu i mole za mrtve. Kad se znade da je ono prosti bunar, koji služi za napajanje blaga, te da ni ondje ni u blizini nema groblja ni pokopanih mrtvaca, postaje zagonetno, a donekle smiješno i praznovjerno ono obilaženje bunara i molitva za mrtve. U pisanoj povijesti grada Trogira nema spomena kad je i zašto je taj običaj nastao, ali nema sumnje da je prastar i da ide s koljena na koljeno, kroz dugi niz vijekov, a da se ne zna zašto se uprav oko bunara moli za mrtve. Trogirani su sačuvali taj običaj i nesvjesno nastavljaju s tradicijom svojih pređa.", piše 1934. godine Marko Perojević, povjesničar i publicist rođen u Trogiru.

Podrijetlo ovog interesantnog običaja razjašnjeno je 1902. godine zahvaljujući zanimljivom arheološkom otkriću. Naime, te se godine niveliralo zemljište oko Ošljaka i "tu se je u dubini od samih 20 cm našao komad pločnika od mozaika s bijelim kockama, te nekoliko komada rimskog crijepa i jedan kameni sakofag s ravnim poklopcem. Radovi su bili odmah obustavljeni i pozvan je Don Frane Bulić na lice mjesta. On je dao dalje kopati i otkrio neke zidove i jednu apsidu, pa još komad mozaika i dva sarkofaga... iz onoga što se otkrilo, Bulić je odmah vidio da su ono temelji jedne velike trobrodne bazilike... iz V-VI vijeka po Kristu", kaže Perojević. 

S obzirom na to da su pronađeni i sarkofazi i poklopci s uklesanim križevima, Bulić je zaključio da se upravo tu nalazila glavna grobišna bazilika Tragurija. Iako je ona razorena i zatrpana, još je početkom 20. stoljeća ostao živ običaj da se bratovštine na zatrpanim ruševinama pomole za pokoj svojih predaka, navodi Marko Perojević u članku "Starokršćanska grobišna bazilika u Trogiru" objavljenom u Novom dobu 6. 11. 1934., koji u cijelosti možete pročitati na poveznici Zaboravljeni trogirski običaj na Veliki četvrtak 

 Koji su običaji u Velikom tjednu u vašem domu još uvijek živi? Kako se pripremate za Uskrs? Javite nam u komentarima na Facebook stranici Trogir Time Travel.

 

Čemu se svit smija: Trogirske makakade, segetski savjeti i furbariije, botunavanja iz Arbanije i Labina | zapisi iz Anime Delmatice Ljube Stipišića Delmate

Prvi je april! Prvi travnja, također. 

Dan je rezerviran za šale, smicalice, bezazlene podvale, nestašluke i duhovitosti. Iako #ostanidoma nije smiješno, niti je situacija s pandemijom smiješna - potrudimo se iz svakog dana izvući ono najbolje, nešto što će nas oraspoložiti, razvući nam osmijeh ili možda čak rasplakati od smijeha. Baš zato danas je idealan dan za treći dio izvadaka iz Anime Delmatice Ljube Stipišića Delmate u kojemu ćemo moći pročitati "Čemu se svit smija". U nastavku vas tako očekuje 10 zanimljivih šaljivih prič(ic)a iz Trogira, Arbanije, Segeta Donjeg i Labina.

U predgovoru naslovljenom Mudrosti i berekinade Valentina Badanjak Pintarić piše: " Ovdje je zapisivač donio oko šest stotina jedinica pučkih kazivanja koja nastoje nasmijati. To su šale, dosjetke po mjeri mentaliteta dobrim dijelom minulog vremena pa je i vrijednost smiješnog u sagledavanju namjere da ispričano bude smiješno, da onaj koji se spominje bude smiješan, a da pripovijedač ne bude grub... Zapisivač nije razvrstao šale od pošalica, dosjetaka; ne, ovdje je bila namjera iznijeti duhovitu kratku priču kojoj je svrha nasmijati nesašlukom..."

Pa... krenimo se smijati:

ŽENO, JOŠ CVIĆAAAA… | Trogir

Umra čovik, a ima ženu još mladu dosta. I ni prošlo dugo, a ona dobila, našla bortuna. I to tako išlo, ali je grizla savist prema pokojnom mužu, pa jon se uvečer učinilo kad je bila isprid kuće u vrtlu da je u mraku vidila i čula glas pokojnega. I ona ti ujutro, grize je duša, išla brzo zapalit na grob sviću i kod jednoga susida šta je gojia i prodava cviće išla kupit cvića za na greb pokojnega muža.
Ovi se čudi šta toliko je cvića nakupovala, a ona mu kaže da jon se učinilo da je sinoć pokojni s kraja vrtla se ukaza. I ništa, ovi jon proda cviće. Ali vrag mu ne da, zna on da nju grize to da jon muž dolazi jer ima tega jubavnika, a dobro mu šta je vazela skupi naramak cvića. I vidi vraga. Ovi cvićar se uvečer pritaja u vrtal ove udovice, onde di mu je ona rekla da je vidila pokojnega. Šćućuri se ispod niki drv, pa kad je ona sašla ništo skupit sa žice, a more bit povirit oćel jon doć njen jubavnik, ovi cvićar kroz mrak šušne. Ona pogleda, ne vidi ništa jer se on dobro sakrija. A onda on potijo, ka iz greba, drhtavin glason:
-    Još cvićaaaaa!
Digne ona glavu, kose jon se naježe. A ono opet:
-    Ženo, još cvićaaaaa!
Biž ti ona uza skale, pa se zatvori.
Eto ti nje ujutro opet po cviće, cila blida, zabrinuta. A ovi, oće čut ono šta zna:
-    A šta van je, da niste bolesni? Blidi ste.
A ona srce iz njidara:
-    Opet mi je sinoć bija.
-    Ma ko? – on ka da ne zna.
-    Ma pokojni! I bidan još triba cvića.
-    Bi´ će mu to za dušu spasit.
I ona opet vazme naramak cvića i nosi, a ovi dobro naplati i smije se u sebi, da kako će i večeras u njezin vrtal poć strašit.
I tako bilo. Opet iza mraka kad je ona na pergul izašla glas zadihan šapje od doli:
-    Cvićaaa! Cvićaaa!
I tako iz večeri u večer:
-    Puno cvićaaaa! Još cvićaaa!
A udovica bidna odma ujutro pojdi i kesaj onome pineze i nosi na greb i moli i škropi i daji mise popu, ali ovome opet triba cvića za dušu spasit. I to ne pristaje, ka ovome cvićaru kuri posal.
Ali ovi prijatej od udovice vidi da je ona zabrinuta, pa je on jednu večer kad se u mrak uvuka u nje, pita. A ona se sve nećka reć istinu da je on ne bi ostavija kad čuje za muža da dolazi u dvor. Ma mu je morala reć i rekne ona. A on nije bija puno veliki virnik, nego on govori da bi on tija čut pokojnega jer da se njon to pričinja. I dogovore se oni, i pri mraka kad je pokojni običava se javit, ovi se sakrija iza kućice od kokoši, odma do onega stoga drv odaklen se pokojni muž javija s drugega svita. I bortun čeka, a čuje da se ništo libi oko gredic kupusa pa eto ti nekog osina oko drva, a ona se javi niza skale od balature. Nije napravila dabi pet koraki, kad eto glasa ka iz badnja:
-    Ženoooo, tribaaaa cvićaaaa….
Ona zastala jer jon je tako jubavnik naredija.
A glas opet molećivo:
-    Cvićaaaa ka spasaaaaa!
A ovi jubavnik prima oneme osinu: puf! Zamane rukon, ma kako! I smisi, al ovi se osin u mrak trik-trak izgubi da ga niti vidiš, niti znaš.
I šta ćeš vidit, ujutro udovica išla po navici cviće kupit, kad vidi oven cvićaru liva banda od obraza otekla, ma dobro. I stitila se kako jon je reka njezin:
-    Udri san desnon tako da će mu na livon obrazu bafete rest.
I onda ona cvićaru, ono s olakšanjen:
-    A lipa van bafeta reste i neka ste pokojni, kako bi tek da ste još živi.

DI JE KATEDRALA |  Seget Donji

Vraća se iz Travarice, to u Trogiru, kum Vicko put doma, a grupa niki furešti pita jer bi tili vidit zlamenitosti!
-    Oprostite, molimo, znadete li di je katedrala?
A on zna rič crikva, kor, organ, pa ko zna šta mu se učinilo da pitadu. Pa šerjasto:
-    Pari mi se da je maloprin put doli prošla.
Di će on sad napamet napripad znat di je katedrala, a ovod mu se već dese kolin fameje rodilo.






BOŽJI KAŠTIG, | Trogir

Trogirka se šalila:
-    Bog će me samo za jedno kaštigat. Bog je reka da triba dat putniku i namirniku, a ja san samo davala mome Šimi.





ZADNJI SAVIT | Seget Donji

Umira otac pa pozva sina. Doveli mu sina, a otac na samrti je. Čeka sin šta će mu otac za oproštaj od života svitovat. Otac nadigne glavu pa će:
-    Sinko, čuješ li me?
-    Slušan te, ćaća. – sin poblidija
-    Onda kad čuješ, neka ti je ovi savit zadnji od mene.
-    Slušan te ćaća. – opet će sin.
-    Sinko, nemoj u životu bit govno da drugima ne smrdiš! A ne budi ni med da te drugi ližu.
Tako reka i dušu ispustija.

PLAKALA ZA MUŽEN | Arbanija

Ona Kata Đulamova plakala za mužen nad grobon:
-    Počivaj mi u miru moj Mate, dok ti ja ne dođen.
Tako je i bilo: kad je partila cilo susistvo odanulo od njena jezika, a Mati je gori onako kako mu je nagovistila.






NJENE ZASLUGE | Labin

Falili prijatelji u kući domaćina da kako lipo izgleda za svoje godine:
-    Lipo ti stoju i side na glavu.
A žena se oće pofalit:
-    Ima tu i moje zasluge.





SVOJE GOSPODARICA | Seget Donji

Sudili ovu šta se dala pogrdnon zanatu, a ona sucu:
-    Nije pravica da nisan od svoje gospodarica!

SMANJIO VINO | Labin

Doktor govori kad ga je opet prigleda:
-    Jesi li smanjo vino od lani?
-    Jesan, doktore. Ima san dvanaest tolitara, a sada ostala tri.





NAKON ONEGA KORUTA | Seget Donji

Kad je jednen našen čoviku, dobrome čoviku, žena umrla, a on osta sam s dicon, staron materon i kućon, pojen, vinogradima. I šta će čovik nakon onega koruta, eto – oženi se. A susidi, mišćani, bome muški, oni njegovi će:
-    E, kad si se opet oženija, nisi ni zaslužija da ti žena umre.





KO OŽENI KAŠTELANKU | Arbanija

Govorilo se da Kaštelani puno radidu, pa da je naopako onomu koji dospije na njiove njive, a to je najviše onome koji se priženi u Kaštila. Govorkalo se u stihu:
„Ko oženi Kaštelanku,
jeba je i oca i majku!“
A tako mu se i pisalo, pa trpi do konce života ili dokle ga zdravje ne izdade.
A još bi se u šali pitalo:
-    Koji judi najduže živedu?
-    Kaštelanski zetovi, jerbo in je dan ka godina!
Pa da Kaštelanac najrađe oženi Trogirku, jer da su Trogirke najlišje i najvridnije žene.

Pripremila:

Maja Maljković Zelalija

Znate još neku smiješnu priču iz Trogira i okolice? Zašto je ne biste podijelili s nama u komentarima na facebook stranici Trogir Time Travel? Ako vam je to teško, pa barem možete podijeliti koja vas je priča najviše nasmijala... A ako vam je i to teško, onda možete samo podijelti ovaj sadržaj s prijateljima na društvenim mrežama - začinite im dan smijehom! :)

Narodna vjerovanja iz Trogira, Žednoga, Segeta, Okruka, Ljubitovice... zapisi iz Anime Delmatice Ljube Stipišića Delmate | dio 2.

"Našim starima virovanje je ruka uvijek pružena za pomoć kojom pomažu za pomoć upitani; način da se zla nadiđu, da se u nedaći utjeha iznađe i prepozna volja Svevišnjega, da se zlo vrijeme u bezvremeno pretopi, strah u radost...", napisala je u predgovoru prvog poglavlja Anime Delmatice -  VIROVANJA, Valentina Badanjak Pintarić. 

I iz ovog poglavlja izabrali smo nekoliko narodnih virovanja žitelja Trogira, Žednoga, Segeta Gornjega i Donjega, Ljubitovice, Poljica, Vinišća, Okruga Donjega, Prgometa, ... koje je zabilježio Ljubo Stipišić Delmata.

U Trogiru se virovalo da se ne smije NALIVAT PRIKO RUKE:

Također, znalo se što bi svaka djevojka trebala raditi PRVOG DANA NOVE GODINE:

"Na dnev Nove godine šta radiš da radiš - kroz cilu godinu ćeš to radit. Posebice divojke. Malo bi mele, malo cviće zalivale, pa promišaj u bronzinu, pa barenko nešto meju ruke oprat, pa iglu u konac i nešto prišij. Svačega pomalo učinit, ništa ne triba do kraja. Jer, eto, onda će prima virovanju tako bit vridne cilu godinu i sve te posle dobro činit... Svačega smo se vatale na ti dan i govorkale, a to od stariji znale:

Žitelji Ljubitovice imali su posebno tumačenje snivanja BURE:

"Ako buru jaku sniš, samo mogu reć ovu:

"Kad mlad momak sni buru,

na´ će zle naravi curu!""

Ako OTAC u san dođe, stanovnici Segeta Donjeg tumačili su to ovako:

"Otac ti u san dođe: ništa ti se slabo neće dogodit nego ćeš neki kuražni posal napravit, neku bravuru ćeš poduzet."

Iz Trogira ostao je zabilježen zapis o virovanju vezanom za prelazak MAČKE PREKO PUTA:

"Kad bi maška prišla put, priko puta prošla kome, onda bi rekli "Nije mi drago. 

Ništo će mi se dogodit slaboga." Vrati se nazad. Ili zaobiđi di je maška đirala."

Trogirani su imali posebno vjerovanje vezano uz KAVU:

Ako bi Trogirani sreli ČASNE SESTRE, vjerovali su:

"Jednu švoru susrist na putu je pegula. Ali ako je s boršon, je srića.

Dvi švore susrest u isto vrime je srića, a tri švore zajedno su velika nesrića."

U Segetu Gornjem je nastao zapis o TREPAVICI:

Virovanje o ŽERAVI zapisano je u Okrugu Donjem:

"Na kominu bi cura moletan probrala žeravu, skraja bi je odvojila. U grupi bi bilo sedan žerav. Onda bi vazela sud vode i rekla:

DI JE DIMA, TU JE VATRE,

DI JE VATRE, TU JE DIMA!

Onda bi se polilo ti sedan žerava. I otvorili bi vraata da napravi propuh. Onda bi upelila:

DIM DI OTPUHIVA,

TAMO MUŽ PRIBIVA!

Gledala bi di će dim polizat, na koju stranu, prema čijen dvoru i tako bi o svojen ženidbeniku pripostavljala.

U Segetu Donjem znalo se kako postupati s KRUHOM:

Vezano uz KRUH, Trogirani su pak virovali:

"Malon ditetu, da ga ne ureknu, u parsi ispod robice držat komadić kruva. Malu koricu kruva iz svoje kuće. I komad kruva će dite držat na dalečinu od zlih uroka."

Poljica pokraj Marine, imala su zanimljvo virovanje:

"Janjac koji je zabasa do tvojega dvora ili u tvoje stado odnekud doša, a oćeš da ostane kod tebe, onda ovako: mekni ga u vriću i zavrti ga uokolo sebe triput da mu se zamanta, I sve će zaboravit ono otpri i ostat će kod tebe ka i u staron stadu ako je iz njega doša. Oću reć, počet će ispočetka, ako ga ne zavrtiš na ražanj, da bi bi siguran radi gospodara šta ga traži. E, e, dobro ti govorin!

U Prgometu je Ljubo Stipišić Delmata zapisao virovanje vezano uz JEKU:

"Pastiri bi na planini, ili ko bi tu u brda zaša, vikali bi u drugu stranu brda pa načuli uši šta ti brdo odgovara. Virovali smo da brdu dovičeš šta oćeš doznat, a jeka ti dade naslutit istiniti odgovor. Onda bi pastirica vikala:

- Ko me voliiiiiiii...?

A brdo bi ječilo:

- Oliiiiiii...

Onda bi se od toga domišljalo šta j ebrdo tilo poručit. Onda izokrići sva imena na selu n ime i pridivke ne bi li razotkrili pravo ime. A onda dok stada pasu, viči opet put brda sa drugin pitanjen.

 U Žednome je zapisano vjerovanje vezano za MALE ŽENE:

U Vinišću se ovako govorilo za osobe malog rasta:

:

"Za čovika maloga rasta rekne se: "U malen sudu špirit stoji." Ili: "U malon bočici likarija se drži." To oće reć da se brzo vriđa jer puno drži do sebe, pa bi se tuka prvi a nema ga šta vidit... A za ženu malog rasta muški znaju reć da su vridne za činit jubav."

"Koji grize usnice", viruju u Ljubitovici, "nervožasta je osoba, i ništo u duši potajice kuje o drugome, zlo neko, ili se sam oće nigdi upravit šta drugi ne smi znat da se ne osramoti."

 Žitelji Segeta Gornjega imali su recept za manje plakanja u životu:

"Sa kapulon ko je barata, riza je da mu oči plaču, pa sa ´renon´ koji oči čini plakat, pa još uz komin di dim oči muti na suze, da tekve žene di su se naplakale sa svin ovin, da osin dobre vište, da će u životu manje plakat, ka svoje su već isplakale."  

Prije samog konca, vratimo se na riječi Valentine Badanjak Pintarić iz predogovora:

"Vjerovanje je življenje tajne života. Ono je potraga za ciljem, naslijeđena iz bezvremena, iz mreže od vječnosti satkane. Pretakalo se izrekama, pričama, savjetima i upozorenjima, učenjima i govorenjima; iskustvo je vezlo običaje i tradicije kao sol na stinama, okoštalo u porama našega čovjeka, držeći ga budnim i svjesnim snage prirode koja ga prožima."

 Pripremila:

Maja Maljković Zelalija

Mi pak virujemo da vam je i drugi dio probranih zapisa iz Anime Delmatice Ljube Stipišića Delmate bio zanimljiv i poučan, da vas je potaknuo da razmislite i sjetite se što su vam govorili vaši stari - što se smije, a što ne smije i što će se dogoditi ako...

Ako podijelite ovaj članak dogodit će se to da ćemo mi biti nagrađeni za svoj trud,

a vi ćete nekom od prijatelja uljepšati još jedan #ostanidoma dan...

Narodne mudrosti iz Trogira, Segeta, Arbanije, Labina... iz Anime Delmatice Ljube Stipišića Delmate | dio 1.

U knjizi ANIMA DELMATICA ukoričen je dio od preko 20 000 stranica bilješki i 600 audiokazeta koje je tijekom 40 godina bilježio neponovljivi LJUBO STIPIŠIĆ DELMATA - skladatelj, melograf, obrađivač i pjesnik, sakupljač pučkih tradicija, slikar, dirigent, voditelj zborova i klapa...

Knjiga je podijeljena na četrnaest poglavlja: 1. Virovanja, 2. Bogobojazne pismice i molitvice, 3. Likaruša, 4. Nagađanja oba vrimenu i vrimenima, 5. Pisme oba vladanju puka, 6. Poslovice, fraze i kovanice, 7. Propitalice, 8. Ijadu i jedan šušanj, 9. Igruše dičinje, 10. Pivuše dičinje, 11. Dil pisam na kojim se puk uzdrža, 12. Čemu se svit smija, 13. Erotska pučka napivavanja i 14. Beside naše zaudobjene.

Pregledavajući ovu "dalmatinsku enciklopediju" osvrnuli smo se na zapise koje je Ljubo Stipišić zabilježio u Trogiru i njegovoj okolici - Arbaniji, Segetu Gornjeme i Donjeme, Labinu, Prgometu, ... te donosimo tek mali izbir narodnog bogatstva ovog područja.

Krenimo od Poslovica, fraza i kovanica koje su kao poglavlje klasificirane u 22 potpoglavlja, nazvana prema određenim frazama. Tako je u potpoglavlju posvećenom  mudrostima o braku , ženidbi, bračnoj (ne)vjeri i dominaciji u braku Stipišić zabilježio sljedeće:

u Trogiru:

"Cili smo život gledali lipe,

a spavali s grubima."

"Zet - podrep." 

"Veliki je on baraba."

Posebno je interesantna kovanica, vezana uz bračnu (ne)vjeru:

U potpoglavlju "Utopila se u suvome" u kojemu su mudrosti klasificirane s obzirom na vjerovanja o udaji i spremnosti na udaju, zabilježeno je:

u Segetu Donjem:

O spolnosti, spolnoj (ne)moći i porocima u potpoglavlju nazvanom "Slađa pica nego cika" Stipišić zabilježio sljedeće kovanice iz:

Arbanije:

"Bez starca nima udarca!"

Prapatinice: 

"Starče - jarče!"

Labina:

"Uzeja jon miru."

Segeta Gornjega:

"Napomenija san jon svoju miru"

Potpoglavlje "Ča ti je žensko" donosi kovanice o djevojačkoj ljepoti/naivnosti/poletu/čednosti/radišnosti, a zapisano je:

iz Trogira:

"Najlipše divojke - najkraće lipost uzdržaju."

iz Segeta Donjeg:

"Kiša pada, jugo more muti,

cura plače - odlaze regruti."

iz Labina:

"Nova bolja nego stara,

uz novu je manje gara,

i nova je bolje volje,

dokle mete, njon je bolje!"

O pravilima prosidbe, mirazu, usjedilištvu i odabiru, zabilježeno je sljedeće:

u Segetu Gornjem:

"Nije ova naranča za magarca."

u Segetu Donjem:

"Jedinice, udaje te dota,

mene moja pamet i dobrota."

u Bristivici:

"Nisan ja divojka da bi me ludio,

niti san divojka da bi me ljubio!"

u Prgometu:

"Ne dadu me braća,

za momka bez gaća!"

u Arbaniji:

u Trogiru:

"Ženi sina kad oćeš,

udaj ćer kad možeš!"

i

"Ni ista fatura ženit i udavat."

 Segetsku živopisnost kojoj smo već svjedočili u prethodnim (pot)poglavljima donosi Stipišić i pod naslovom "Žensko triba imat zada i sprida" gdje je iz Segeta Donjeg  zabilježio:

"Moja pica, moja golubica,

komu tila - tomu dala,

nikoga se ne bojala."

I istom potpoglavlju, u Trogiru je zabilježeno:

ili pak: "Triba jon dobra muška stvar, pa će se utišat."

 

O ženskoj dominaciji, nepovjerljivosti muškarca prema ženi preljubu i ženskoj ratobornosti i jezičavosti piše se pod podnaslovom "Ča sve žena more o čovika načinit". Tu je zapisano:

u Arbaniji:

"Žena je najpri uvridila Boga, onda Adama, onda u miru izila jabuku, a dobro da nije i zmiji na rep stala!"

u Prgometu:

"Nabije ona njemu roge!"

u Segetu Donjem:

 u Trogiru:

"Najprije iskrivi ča je čula, a onda iskrivi kad to izgovori."

Ma se isto u Trogiru znalo reć´: "Žena drži tri kantuna o´ kuće, muž četvrti" i

"Drži sva četri kantuna kuće."

U potpoglavlju "Za reć pravo" zabilježena je interesantna tvrdnja:

odnosno:

"ĐAVA IMA TRI SESTRE: JEDNA MAKARKA, JEDNA ŠIBENKA I TROGIRKA."

U sljedećem nastavku, moći ćete pročitati nešto više o VIROVANJIMA  - šta je to značilo kad bi vam se prolila kafa, kako postupiti kad vam maška prijeđe preko puta, kako treba kidati kruv, što se radi s trepavicom, kakve su male žene, na koji način treba provesti prvi dan nove godine i još puno lipih stvari...

 Pripremila:

Maja Maljković Zelalija

I ovaj tjedan #ostanidoma uz Muzej grada Trogira i Trogir Time Travel!

Nadamo se da ćete ovim narodnim frazama i kovanicama

obogatiti dan i svojim prijateljima na društvenim mrežama.

Hvala što ćete podijeliti ovaj članak.

𝗨𝗥𝗘𝗗 𝗨𝗭𝗗𝗥𝗔𝗩𝗟𝗝𝗘! ili 𝙆𝙖𝙠𝙤 𝙨𝙢𝙤 𝙨𝙚 𝙞 𝙧𝙖𝙣𝙞𝙟𝙚 𝙞𝙯𝙫𝙪𝙠𝙡𝙞 𝙟𝙚𝙧 𝙨𝙢𝙤 𝙗𝙞𝙡𝙞 𝙥𝙖𝙢𝙚𝙩𝙣𝙞… (𝙤𝙨𝙞𝙢 𝙟𝙚𝙙𝙣𝙤𝙢 𝙠𝙖𝙙 𝙣𝙞𝙨𝙢𝙤)

Imaš tren za vidjeti kako je Trogir kroz povijest ostao zdrav ko dren? 

Naravno da imaš. Kad ako ne sad! Evo zato malo zdravlja na dlanu (ukoliko nas pratite preko pametnih telefona) i ekranu...

U Muzeju grada Trogira čuvaju se četiri kamena ulomka sa zgrade koja je sve do 1910. godine stajala na sred sredine rive. Bila je to zgrada Zdravstvenog ureda koju je oko 1753. godine podigao Ignacije Macanović – isti onaj čovjek koji je sagradio i novu zgradu palače Garagnin – Fanfogna u koju je smješten Muzej grada Trogira. Kameni ulomci o kojima je riječ stoje doma, na sigurnom - dvije volute dom su pronašle u dvorištu Muzeja grada Trogira, a natpis OFFITIUM SALUTIS i ulomak u čijem se središtu nalazio grb u lapidariju. 

Osim navedenih, kao dio muzejske zbirke smještene u klaustru samostana sv. Dominika, sačuvan je i mletački lav olovnih očiju za kojeg se pretpostavlja da se nalazio upravo na južnom pročelju Zdravstvenog ureda, pred kojim je bio smješten mali gat za prihvat plovila.

 

 Odvezavši se tog gata Trogir je napustio i Franjo Josip I koji je posjetio grad 25. 6. 1891. Kao opis ove fotografije stoji: Dne 25 lipnja 1891, N. V. Ćesar i Kralj Frane Josip I, iznenadi Trogir Svojim Previšnjim posjetom, te na raztanku zahvaljuje se Grado-Načelniku Špiri Puoviću, na sjajnovu i srdačnomu iskazu kojim Njega iznenadiše Trogirani

Zašto i čemu Zdravstveni ured? Zato jer je zdravlje najvažnije! 

I zato jer je bolje spriječiti nego liječiti! 

Naime, u 18. stoljeću su, kao i ranije i kasnije kroz povijest, svijetom harale zarazne bolesti. Pošto je Trogir bio važna pomorska luka i samim time bio izložen zarazi, republika je na rivi dala sagraditi Zdravstveni ured. A Trogirani 18. stoljeća bili su izuzetno pametni, pa epidemija kuge nije poharala naš grad. Naredbe i upute iskakale su sa svih strana – vješale se na javnim mjestima, počevši od  Zdravstvenog ureda, pričalo se o njima po gradu, pa i s propovjedaonica crkvi - što je uzrokovalo da zavlada - pametan strah.

Na cijelom trogirskom području tijekom epidemije 1784. kretanje izvan mjesta boravka bilo je strogo zabranjeno, osim uz posebnu dozvolu. Ako su pak stanovnici drugih mjesta morali u Trogir radi posla – pratio ih je čuvar od ulaza u grad do odredišta i natrag.

 

SVE JE SUMNJIVO!

 
Roba se raskuživala na razne načine. Primjerice, 1763. nadležni su morali pregledati jesu li namirnice bile vezane špagom ili bilo kojim drugim sumnjivim materijalom, a zatim ih uroniti u vodu. Perad je morala biti dobro uronjena u vodu, a perje detaljno očišćeno, glava i noge morale su biti odrezane, a nakon svega toga - meso dobro pečeno i uronjeno u vodu. Jaja su se smjela primati samo ako su prethodno bila uronjena u ocat. Bilo je zabranjeno primati bilo kakvo zelenilo. Vuna se mogla prodavati samo na način da je cijeli dan stajala uronjena u vjedro s kipućom vodom, koju su prodavači morali mijenjati najmanje tri puta dnevno.
 

A što mi moramo? Stati doma i prati ruke. Ne zvuči teško.

 

Tijekom 19. stoljeća iz Azije u Europu stiže još jedna zarazna bolest. (Zvuči poznato i u 21. stoljeću? Hm…) Riječ je o koleri koja u Dalmaciju dolazi trgovačkim putovima 1836. godine. Vlasti u pojedinim gradovima, radi trgovinskih interesa nisu htjele proglasiti karantenu (ovdje dobro pristaje onaj emotikon koji se dlanom lupa po glavi).  Tako zadarski list Gazzetta di Zara piše „Kolera se ne širi zarazom“ nakon čega je liječnicima borba protiv epidemije postala još teža!
 

I tako je iz Trsta u Split 19. 7. 1836. uplovio brod s robom. Radnici su je iskrcali i svi odmah - oboljeli. Vlast diljem Dalmacije se i dalje oglušivala na upozorenja liječnika o zarazi i naravno – bolest se munjevito širila. Isti je dan stigla i do Trogira - ukratko:

 Kad je brod došao u luku i privezao se za kraj, 

trojica mornara izlaze i – tu je početak zaraze bio, znaj. 

 

Nečistoća grada i nehigijena stanovništva pogodovale su zarazi pa se kolera brzo i lako širila. Stanovništvo je uhvatila panika, pa su se zatvarali u kuće (BRAVO!) ili bježali iz grada i tako širili bolest – jer je među bjeguncima uvijek bilo zaraženih (zvuči poznato?). Čiovljani su bili zaštićeni jer je most bio podignut… Al ne zadugo – jer vlasti su naredile uspostavljanje prometa spuštanjem mosta! Od  ukupnio 2828 stanovnika, zarazilo se njih 331, ozdravilo ih je 135… 

Bila je to itekako dobra škola Trogiranima! Naučili su lekciju jer sljedeće epidemije kuge u Dalmaciji – ona 1848., 1855. i 1889. u Trogir nisu ni pomislile ući – zapravo - nisu ni imale kako: vlasti su ekspresno reagirale i organizirale učinkovite mjere za zaštitu grada i njegovih stanovnika. Osim što je formirana zdravstvena komisija, potpuno je prekinut promet mostom. U Gradu, na Čiovu, Slatinama i Okrugu postavljene su stražarnice na kojima se straža izmjenjivala svaki dan novim ljudima. Postavljene su kuća za dezinfekciju i kuća za oboljele. Noću su morale gorjeti vatre. Zabranjeno je ribarenje bez dozvole. Posebni nadzornici su pratili kretanje stanovnika. Strogo se pazilo na ulaz i izlaz iz grada – za to su se izdavale posebne propusnice, potvrđene od zdravstvenih komisija.
I svi su ostali – zdravi zdravcati!

Mi samo moramo ostati kod kuće. Učiti na primjerima drugih.
I prati ruke. Nije to toliko teško, zar ne?

 

Ulomci u Muzeju grada Trogira koji su potaknuli ovu crticu iz povijesti svjedočanstvo su borbe grada Trogira protiv zaraznih bolesti. A fotografije iz vremena prije 1910. svjedočanstvo o postojanju jedne male, ali za zadravlje iznimno vrijedne barokne prizemnice…

Vaše dijeljenje ove priče biti će svjedočanstvo da želite da i vaši prijatelji 

na društvenim mrežama pročitaju ovu crticu iz trogirske povijesti. 

Upotpunite im dan, i predložite im da je pročitaju. :)

Literatura:

- Babić, Ivo: Trogir, grad i spomenici, Trogir, 2016.

- Bajić - Žarko, Nataša: Kolera u Dalmaciji s osobitim osvrtom na Trogir i njegovu okolicu u prvoj polovini 19. stoljeća, Acta historiae medicinae stomatologiae pharmaciae medicinae veterinariae, Beograd, 1987.

- Božić - Bužančić, Danica: Život u Trogiru u doba epidemije kuge u Dalmaciji u 18. stoljeću, Acta historiae medicinae stomatologiae pharmaciae medicinae veterinariae, Beograd, 1987.
- Celio Cega, Fani: Prepoznavanje novovjekovne svakodnevice na temelju lapida koji se čuvaju u Muzeju grada Trogira, Zbornik 4. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti – Instutucije povijesti umjetnosti, Zagreb, 2019.

- Delalle, Ivo: Trogir - vodič, Trogir, 1936.

 Pripremila:
Maja Maljković Zelalija

𝑻𝒂𝒓𝒊𝒈𝒖𝒛 𝒇𝒓𝒊𝒆𝒏𝒅𝒍𝒚 tema

Situacija da je toaletni papir top tema diljem svijeta potaknula nas je da istražimo temu blisko povezanu s popularno zvanim "tariguzom". Pod bliskom povezanošću podrazumijevamo ono na što druga polovica riječi "tariguz" sjeda prilikom upotrebe toaletnog papira. Danas tako na Trogir Time Travelu pišemo o - zahodima/nužnicima/kondutima/wc-ima... kako god hoćete.

Prije svega nadamo se da ste dobro vi i vaši bližnji, da se pridržavate svih preporuka koje predlažu nadležne službe te da perete ruke često, temeljito i na pravilan način koji je opisan i prikazan na POVEZNICI. Pranje i dezinfekcija ruku ključni su za sprječavanje infekcije jednako kao i odgovorno ponašanje u skladu s preporukama!

A sada krenimo s tariguz friendly temom.

  KAKO JE BILO NEKAD

Zbog nedostatka zahoda i kanalizacijskih sustava bilo je uobičajeno obavljati nuždu na gradskim ulicama, a iz kuća sadržaje iz noćnih posuda - po trogirsku "vrcina" - prolijevati kroz prozor uz povik "PAZI, VODA!". S ciljem uvođenja kakvog-takvog reda, određene su zabrane u obliku odredbi u statutima. U Statutu grada Trogira iz 1322. tako stoji:

"NE SMIJE SE MOKRITI NITI PRAZNITI ŽELUDAC NA JAVNIM MJESTIMA
Dodajemo da se nijedna osoba ne usudi mokriti ni prazniti želudac ni danju ni noću na ulicama unutar gradskih vrata niti u blizini tih vrata, niti na javnim ulicama u gradu, niti na komunalnom trgu ni u komunalnoj loži, niti u njihovu okolišu pod prijetnjom kazne od 20 malih solida za svakoga i za svaki put..."

"O KAŽNJAVANJU ONIH KOJI IZLIJEVAJU VODU ILI (BACAJU) PRLJAVŠTINU NA ULICU
Ako tko na gradsku ulicu ili seoski put danji ili noću sa balkona ili prozora ili bilo od kuda izlije vodu ili baci prljavštinu ili kakvu nečist neka bude kažnjen na isplatu komuni deset solida ako se bude radilo o čistoj vodi, ali ako se bude radilo o kojoj drugoj nečistoći ili prljavštini neka bude kažnjen na isplatu komuni četrdeset malih solida..."

U blizini kule sv. Marka na zapadnim su se zidinama nalazila omanja vrata kroz koja se izbacivala nečist - Porta dell’immonditie, naznačena na starim nacrtima Trogira, a koja su u doba Kandijskog rata iz opreza bila privremeno zazidana. 

Iz Babić, Ivo: Trogir, grad i spomenici

U srednjovjekovnim primorskim gradovima postojala je zabrana naslanjanja zida na tuđi zid kuće, stoga su između dviju kuća nastajali uski prostori kroz koje se često nije moglo prolaziti... tijekom vremena ti bi prostori postali smetlišta - u njih se bacao otpad kao i sadržaj noćnih posuda. U to vrijeme ni u kućama bogatih nema zahoda kao posebne prostorije u kući, piše Inge Solis.

PRVI ZAHODI

 U vrijeme renesanse dolazi do razvitka kulture stanovanja što obuhvaća i pojavu prvih zahoda. Javljaju se u kućama bogatih u obliku rupa u zidnim nišama koje su glinenim cijevima spojene sa septičkom jamom. Ipak, to su bili izuzetci, većina je ostala vjerna noćnim posudama...

Noćne posude bile su stoljećima nezaobilazan inventar svakog kućanstva. Bez njih bi srednjovjekovni i novovjekovni život bio gotovo nezamisliv. Imala ih je svaka kuća, a ovisno o bogatstvu njihovih korisnika, bile su obične glinene ili izrađene od porculana i oslikane, navodi Solis.

U inventaru palače Garagnin iz 1798. godine saznajemo da je šest noćnih posuda bilo smješteno u zidnom ormaru ispod polica u kojemu su se čuvali porculan i staklo, piše Fani Celio Cega.

Za noćno nošenje i prolijevanje nečisti koristio se donedavno izraz baciti kavaline. To je bila dužnost žena, u bolje stojećim kućama služavki. Tijekom dana posuda, lonac - sić, kavalina - s fekalijama i urinom sklanjao se najčešće u konobu ili pod stube. Imućniji su posjedovali posebnu stolicu, komodin, s rupom na sjedalu pod koju se postavlja noćna posuda. Septičke jame bile su malobrojne, kako to spominje dr. Jakov Mirković opisujuću nezavidnu higijensku situaciju u Trogiru potkraj 18. i početkom 19. stoljeća. U predgrađu na Čiovu uz težačke kuće nalazile su se jame za gnoj nad kojima su bili zahodi, navodi Ivo Babić.

PRVI TROGIRSKI ZAHODI


Stari su zahodi pronađeni u dvjema trogirskim kućama. Jedan zahod nalazi se u sklopu palače Garagnin - Fanfogna, u prizemlju, u istočnom dijelu nekoć otvorena unutrašnjeg dvorišta palače do kojega je bio zatvoreni prostor s bunarom (danas Kopirnica Radić), a drugi se nalazi izložen u dvorištu Muzeja grada Trogira gdje je donešen iz susjedne palače Dragazzo. Na njemu se vide udubljenja u kamenu gdje je bila učvršćena drvena daska koja nije sačuvana.

NE TAKO DAVNA PROŠLOST


Još do u drugu polovinu XX. stoljeća fekalije i mokraća prolijevali su se u more, na Rivi i u Foši.
  Iz 20. stoljeća je i oslikana porculanska noćna posuda, dio Zbirke suvremene povijesti Muzeja grada Trogira:

Prvi javni zahod u Trogiru nalazio se u parku Žudika što je vidljivo na priloženim fotografijama s početka 20. stoljeća:

I na kraju, vratimo se top temi od koje je sve krenulo - tariguzu i to samo zato da bismo ga iskoristili kao molbu da u ovom razdoblju budete ljudi, da čuvate sebe i sve oko sebe, ali da ujedno ne mislite samo na - kako bi se reklo (ne zamjerite na izrazu) - svoje drugapolovicariječiice.

FIN

Literatura:

- Statut grada Trogira
- Babić, Ivo: Trogir, grad i spomenici, Trogir, 2016.
- Celio Cega, Fani: Prepoznavanje novovjekovne svakodnevice na temelju lapida koji se čuvaju u Muzeju grada Trogira, Zbornik 4. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti – Instutucije povijesti umjetnosti, Zagreb, 2019.

- Solis, Inge: Nužnici i kultura stanovanja jadranske Hrvatske kroz kasni srednji vijek i renesansu, Mali Lošinj, 2012.

Pripremila:
Maja Maljković Zelalija