Fotografije snimljene dana kada je Trogir postao "riznica umjetnosti"

 

Godine 1936., kada je objavljen Delalleov Trogir - vodič po njegovoj historiji, umjetnosti i životu, kada su se u gradu snimali filmovi Bijeli robovi i 90 minuta boravka, kada je Cata Dujšin Ribar izlagala u Londonu, kada je Emanuel Vidović održao izložbu Trogir, kada je osnovano Društvo za unapređenje turizma i kada je Trogir posjetio engleski kralj Edward VIII, posjetio ga je i znameniti povjesničar umjetnosti Bernard Berenson (1865. – 1959.) u pratnji asistentice i družice Elisabette Nicky Mariano (1887. - 1968.). Njihovo putovanje jadranskom obalom i unutrašnjošću tadašnje Jugoslavije trajalo je pet tjedana – od 10. srpnja do 15. kolovoza – a svaki korak bilježio je u dugim pismima koja je slao svojoj supruzi Mary Berenson (1864. - 1945.), također povjesničarki umjetnosti, kojoj je istovremeno pisala i Mariano...

Iako je Mary Berenson već u rujnu 1936. pripremila suprugova pisma za objavu - do toga nije došlo niti tada, niti 1939. godine kada je na rukopisu napravila redakturu, naslovivši ga An Art Critic´s Travels i Yugoslavia and Along the Dalmatian Coast. Sudbina je htjela da završe u bogatom Berensenovom arhivu, danas dijelu knjižnice Berenson u vili I Tatti u Italiji, gdje su Mary i Bernard Berenson živjeli do smrti.

Srećom, Villa I Tatti - mjesto koje je bio dom Berensonovih gotovo 60 godina - 1961. godine je postala The Harvard University Center for Italian Renaissance Studies, dostupna znanstvenicima i istraživačima diljem svijeta. Zahvaljujući dr. sc. Jošku Belamariću i dr. sc. Ljerki Dulibić, Berensonov “putni dnevnik”, dio Bibliotece Berenson u spomenutoj vili, ponovno je "otkriven" i predstavljen u znanstvenom članku Bernard Berenson´s Journey to Yugoslavia and along the Dalmatian Coast 1936. iz 2019. godine, objavljenom u knjizi znanstvenih eseja Discovering Dalmatia: Dalmatia in Travelogues, Images and Photographs (ur. Katrina O'Loughlin, Ana Šverko, Elke Katharina Wittich) Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu.


Jedno od Trogir Time Travelu najzanimljivijih Berensonovih pisama - jer u njemu opisuje svoj posjet Trogiru gdje su ga dočekali lokalni uglednici - datirano je 6. kolovoza 1936. godine. Među domaćinima su bili učeni nadžupnik i – kako ga Berenson bilježi – “zgodan plavooki i svijetlobradi ljekarnik, čuvar starina”. Pogađate - riječ je o dr. don Ivu Delalleu i Roku Slade - Šiloviću! Berensonovoj trogirskoj priči svjedoče i fotografije koje cijelu ovu povijesnu crticu o znamenitom posjetitelju čine još zanimljivijom.

Na fotografiji se uz B. Berensona i N. Mariano nalaze R. Slade Šilović, don I. Delalle, Cvito Fisković i  Josip Barač

Nije to bila mala stvar za tadašnji Trogir - jedan od svjetski najpoznatijih povjesničara umjetnosti 20. stoljeća u gostima! Naš grad ga je očigledno impresionirao, s obzirom da ga i danas pamtimo kao autora često citirane rečenice: "Trogir je riznica umjetnosti."

Pripremila: Maja Maljković Zelalija

Literatura:
Belamarić, Joško i Dulibić, Ljerka: Bernard Berenson´s Journey to Yugoslavia and along the Dalmatian Coast 1936., u: Discovering Dalmatia: Dalmatia in Travelogues, Images and Photographs (ur. Katrina O'Loughlin, Ana Šverko, Elke Katharina Wittich), Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2019.

Izvori fotografija:
Biblioteca Berenson (I Tatti - The Harvard University Center for Italian Renaissance Studies) | preuzeto
iz: Discovering Dalmatia: Dalmatia in Travelogues, Images and Photographs, IPU zagreb, 2019.

Kraj jednog čempresa: Priča o stablu koje je gledalo povijest

 

U starim trogirskim vodičima često se spominje čudnovati čempres koji je, kao pravo čudo prirode, izrastao iz pukotine u niši na sjevernim gradskim vratima. Njegovu priču zapisao je dr. Francesco Madirazza, političar i povjesničar rođen 1855. u Trogiru - svega nekoliko koraka od tog stabla.

Najprije u novini Il Dalmata 1906., a potom i u knjizi Storia e costituzione dei comuni Dalmati (Povijest i uređenje dalmatinskih komuna, Split, 1911.), Madirazza je objavio crticu pod naslovom „Kraj jednog čempresa” (La fine di un cipresso). U njoj opisuje kako je legendarno stablo, nakon gotovo dva i pol stoljeća, počelo venuti 1905. godine...

 

"Nakon skoro dva i pol stoljeća življenja usahnuo je čempres svetoga Ivana, usprkos nadanju Trogirana da će, možda nekim čudom, ostati pošteđen zajedničke sudbine svih zemaljskih bića.

Iznikao u jednoj pukotini na podnožju kipa trogirskog biskupa na sjevernim gradskim vratima do veličine kišobrana, izrastao među stupićima, djelomično je pokrivao reljef venecijanskog lava.

Godine 1905. patuljasti čempres počeo je sahnuti, grane su mu počele žutjeti i jedna se po jedna otkidati. Upravo je protjecalo tužno desetljeće malarije i tifusa koji su skoro uništili život u gradu. A vidio je i regulaciju Foše i Solina, tih stalnih izvora komaraca i žaba, vido je porušen Fortin i taj pusti prostor pretvoren u sjenovitu aleju. Vidio je i novi vitki most prema kopnu, restauriranje općinske palače, obnovljenu ložu i uređenje okoliša gradskih vrata."

 

Dr. Madirazza piše da se grad mijenja, modernizira, da nestaju njegovi ljudi i zanati, i da možda baš ta nova vremena ne odgovaraju stablu ispod kojeg je prošao je blijed i umoran Santo Contarini, zadnji predstavnik Venecije, kao i zadnji trogirski biskup Pinelli. Čempres je gledao rulju koja pljačka palaču Garagnin, ukinuće biskupije, pretvaranje crkve sv. Barbare u skladište, propadanje opatije sv. Ivana Krstitelja, sv. Duha u plamenu, kako licej sv. Lazara postaje škola,... 

"Čempres koji je toliko teških godina prijateljevao sa svojim sugrađanima, koji je pomogao čuvati njihovu nadu i vjeru, sada se - kada se prilike mijenjaju na bolje - umoran priprema na konačni odlazak.

Ugasio se polaganom smrću, list po list, i kao da plače.

Građani bi bili rado poduprli njegove grane zlatnim i srebrnim osloncima, Trogirke bi rado ponudile svoj nakit koji su izradili domaći zlatari samo da zadrže u životu čempres, vršnjak Ivana Lucića i Pavla Andreisa, koji je vidio venecijanske plemkinje i francuske vojnike, maršala Marmonta, providura Dandola, generala Rukavinu... Vidje čempres malo naših radosti i brojnije korote, borbe međusobne mržnje, neprijateljstva, pobune pučana i silu plemstva. I eto, čempres koji je izrastao bez zemlje, koji je više od dva stoljeća bio ponos i kao neki čudesan znak Trogiranima, čeka sama da se njegovi suhi i goli ostaci, prije nego što ih vjetar raznese, časno pohrane."

Tekst završava riječima: "I građanin Trogira, rođen nekoliko koraka dalje od niše u kojoj je čempres živio hranjen kišom i suncem, tumačeći misli građana, posvećuje mu ovaj epicedij."

Mirko Slade Šilović, donoseći u slobodnom prijevodu ovu crticu u Jasnoj zraci 1978., dodao je i bilješku da je "piščeva želja ispunjena, jer i do danas dvije trogirske obitelji čuvaju po mali dio suhog debla." Znate li koje?

 

 

Pripremila: Maja Maljković Zelalija

Izvori: Madirazza, Francesco: La fine di un cipresso, Il Dalmata, 1906.
Madirazza, Francesco: Storia e costituzione dei comuni Dalmati, 1911.
Slade - Šilović, Mirko: Kraj jednog čempresa (prijevod), Jasna zraka, 1978.

Izvori fotografija:
Foto arhiv Muzeja grada Trogira 
Zbirka razglednica Muzeja grada Trogira