TROGIR I NJEGOVI SPOMENICI 1925. | Zavirite u jedan od prvih vodiča po Trogiru!

 

 

"Jedna od najljepših duševnih ugodnosti i nezaboravnih umjetničkih senzacija je izlet iz Splita u Trogir kopnom ili morem." prva je rečenica jednog od najstarijih vodiča po Trogiru kojega je objavio Putnički ured Split 1925. godine.

"Trogir i njegovi spomenici" naslov je preklopnog vodiča na 12 stranica kojeg, uz naslovnu litografiju "Ulaz u grad" Vladimira Kirina, krasi 9 fotografija. 95 godina nakon, zavirili smo u vodič te u nastavku donosimo nekoliko fotografija i citata iz teksta:

 

 

 

Ukoliko vam se svidio povratak tekstom u 1925., litografijom u 1924., a fotografijama na početak 20. stoljeća u Trogiru, podijelite ovaj članak na društvenim mrežama...

 

TG kalendar: Trogirski incident

 

Prvi dan posljednjeg mjeseca u godini vrijeme je radnje jednog događaja iz trogirske povijesti koji je podignuo poprilično veliku prašinu... Riječ je o tzv. Trogirskom incidentu koji se dogodio na današnji dan prije 88 godina... Tim povodom u okviru rubrike TG KALENDAR donosimo nekoliko zanimljivih ulomaka iz članka Maria Jareba Trogirski incident od 1. prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka kao simbol “talijanstva” istočne obale Jadrana i podsjećamo da je Trogirski incident bio jedna od tema izložbe Spomenici kojih nema - nepoželjne krhotine prošlosti koju možete razgledati OVDJE.

U Kraljevini Jugoslaviji najveći državni praznik, Dan ujedinjenja, slavio se 1. prosinca. Ovaj su dan posebno svečano obilježavale vlast i skupine bliske diktatorskom režimu, primjerice pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije, navodi Jareb.

 

"Tako su i trogirski sokoli uvečer 1. prosinca priredili zabavu u Sokolskom domu.  U kasnim večernjim satima 1. prosinca ili u ranim satima 2. prosinca skupina mladih sokola krenula je u pohod u kojemu su teško oštećeni mletački lavovi na morskim vratima, kopnenim vratima, na pročelju općinske palače i u gradskoj loži. Čini se da je pohod izazvala talijanska zastava, koja je 1. prosinca 1932. bila izvješena na talijanskoj školi u Trogiru. Uništavanje je nastavljeno sljedeće noći, kada su oštećena još četiri lava i ostaci lavova oštećenih prethodne noći. U Trogir je iz Splita već 2. prosinca došao kotarski (“sreski”) načelnik Ivo Aničić zbog pokretanja istrage, no uništavanje je nastavljeno i sljedeće noći...", stoji u članku.

 

Trogirski incident bio je jedna od tema izložbe "Spomenici kojih nema - nepoželjne krhotine prošlosti" koju možete razgledati ONLINE

 

"Jugoslavenske su vlasti nastojale talijanske predstavnike u Beogradu uvjeriti u to da je u tijeku ozbiljna istraga cijelog slučaja. Ipak počinitelji nisu otkriveni sve do 23. prosinca, a i tada su se sami predali. To je zaista čudno jer je bila riječ o događaju koji se razvukao na dvije noći, te je zasigurno trebalo dosta vremena da se nanesu teška oštećenja skulpturama i reljefima znatnih dimenzija. Teško je i zamisliti da bi se u slučaju da su vlasti uistinu prionule rasvjetljavanju cijelog incidenta u gradu Trogiru ili bližoj okolici moglo organizirati dulje skrivanje skupine počinitelja. Na posljetku se vlastima prijavilo “šest omladinaca: Ćalija Stjepan, Ercegović Filip, Madiraca Ivo, Hrabar Ivo, Luić Vicko i Šunto Vladimir”, koji su kažnjeni “sa po 5 dana zatvora, a gradska uprava podnijela je sudu tužbu za naknadu štete zbog oštećenja gradske svojine”. Prethodne stranice pokazuju da su ostaci nekih od oštećenih lavova potpuno uklonjeni, dok su rijetki ostali na svojim mjestima i danas svjedoče o događajima iz prosinca 1932.", piše Jareb.

 

 

Za one koji žele pročitati više - cijeli članak Trogirski incident od 1. prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka kao simbol “talijanstva” istočne obale Jadrana dostupan je za preuzimanje na poveznici.

 

 

Ante Ivačić - lik iz "zlatne knjige" trogirske prošlosti | TG kalendar

 

 

U Trogiru je 28. dana studenog 1885. godine rođen pisac bez kojeg bi trogirska baština bila siromašnija za cijelu zbirku legendi koju iz godine u godinu s radošću i zanimanjem čitaju i stari i i mladi... Samim time Antu Ivačića možemo bez ustručavanja nazvati ne samo "likom" iz zlatne knjige trogirske prošlosti već i njenim piscem...

 

Ante Ivačić, profesor povijesti i zemljopisa, pisac, publicist, prevoditelj i zaljubljenik u umjetnost, rodio se u Trogiru 28. studenog 1885. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, Klasičnu gimnaziju u Splitu, a filozofiju, povijest i zemljopis diplomirao je u Beču.

Kratko vrijeme nakon diplome, 1912. godine radi u Kotoru, nakon čega postaje profesor u Klasičnoj gimnaziji u Splitu gdje radi do 1939. godine, kada počinje raditi u Arheološkom muzeju u Splitu.

 "Prof. Ivačić nije bio rođen za današnji svijet. On se toliko izdizao subtilnošću svoje duše, istančanošću svojih osjećaja, da, kao što ga se skoro nije ni osjećalo kad bi negdje pristupio - toliko je lagan bio svaki njegov nastup - tako isto je i njegova duša bila izvan svega zemaljskoga. I to je ono što ga je učinilo toliko simpatičnim u krugu njegovih prijatelja, njegovih drugova, a što su vrlo dobro osjećali oni dugi redovi mladosti koja je prošla pored njegove katedre." V. Brajević, Novo doba, 1940.

 

Bio je pokretač i glavni urednik zabavno-poučnoga tjednika Pregled 1925. Tekstovi su mu objavljeni u brojnim časopisima i novinama: Zadrugar, Jadranska straža, Novo doba, Jadranska pošta, Pučka prosvjeta, Jadranska vila, Kalendar Jadran, Naš mornar, Novosti, Mladost, Dječje novine, Glasnik Primorske banovine te Dom i svijet.

 

Najzapaženije njegovo djelo su povijesne crtice koje je objavljivao pod zajedičkim naslovom TROGIRSKE LEGENDE. Neke od njih, objavljene 1999. godine u izdanju Matice hrvatske pod navedenim naslovom te kao dio časopisa Vartal 1-2/1998., donijeli smo na stranicama Trogir Time Travela i Muzeja grada Trogira. Možete ih pročitati kliknete li na naslove u nastavku: Zlatno srce, Bijeli Cvijet, Dobrica od Aranđela, Tridni.

 

S talijanskog je preveo Kažotićev roman „Miljenko i Dobrila“, a sa španjolskog pjesme argentinskog pjesnika B. Rossanija. Autor je i brošure Kratka historija Jadrana objavljene u Splitu 1928.

Interesantna je informacija i da je bio predsjednik Šahovskog kluba u Splitu te da je predavao u okviru tečajeva nacionalne povijesti u okviru Narodne Ženske Zadruge.

 Ante Ivačić umro je prerano, u 56. godini, 24. travnja 1940. godine. 

 

"Sa prof. Ivačićem polazi u grob jedan intelektualac koji je bio na čast današnjoj intelektualnoj generaciji Dalmacije; koji ju je dostojno predstavljao u čitavoj njenoj srži, kao jedan od naljepših izdanaka vjekovnih kulturnih napora ovog našeg Primorja. Polazi u grob jedan dobar čovjek koji se nije rodio iz brojnih plemenitaških porodica svojega grada, ali koji je odgojem svojim postao plemenitaš i zaslužio da bude upisan u "Zlatnu knjigu" trogirske prošlosti." V. Brajević, Novo doba, 1940.

 

 

  Hvala što ćete dijeljenjem ovog sadržaja na društvenim mrežama prijateljima skrenuti pozornost  na jednu od velikih povijesnih ličnosti našeg grada! Nadamo se da ćete obljetnicu rođenja Ante Ivačića prigodno obilježiti barem čitanjem neke od trogirskih legendi koje je prikupio, oblikovao i ostavio nam u naslijeđe...

Trogir u novembru.

 

 

Pozadinska slika: R. Vučemilović, Trogir, 1944. (ulomak) | s izložbe Trogirski slikarski krug u prvoj polovici 20. stoljeća

 

U Trogiru, u studenom 2020. prisjetimo se Trogira u novembru 1925. godine. Tekst Ivana Delallea objavljenog u Novom dobu 15. studenog prije 95 godina donosimo u cijelosti: 

TROGIR U NOVEMBRU

Kiša.....

Ova novembarska kiša već nekoliko dana sipi nad starim gradom i povrh opustjelih staza jesenskog polja. Osjećate ju na očima kako je sitna i lagana, a ipak je prima duboko u se požutjelo jesensko lišće i zelena površina kanala. Natopila je bobuljasto kamenje ulica, a kuće su poprimile boju zahrdjalog gvoždja. Ova kiša - nazovimo je starom - je sjena, neka vrst magle. Pola dana i pola noći. Mnoge su stvari najljepše u polumraku, jer je sjena majka ljepote, a stari gradovi su takodjer najljepši, kad su sjenasti ili sutonski kao Rembrandtove slikarske vizije.

Novembarska kiša ima u sebi nešto mrtvačkoga, sjetu groba, nešto što tiho i nečujno propada kao starice, koje se skrivaju po mračnim uglovima katedrale i ne biste znali, da su žive, kad ne bi zakašljucale u dubini crno-bijele crkvene ladje, kad ne bi polagano zašustilo njihovo crno odijelo kao komad mrtvačkog platna, kad se ne bi čulo kako pucaju starački članci sklopljenih prstiju.

Zeleni kapci prozora su zatvoreni kao da su pomrli svi stanovnici grada. Gladni vrapci oblijetaju po zapuštenim dvorištima. Netko je prošao pod ovom kišom, ali se nije okrenuo. Prošao je kao sjena preko čiovskog mosta. Novembar je mučaljivi gospodar Trogira, a kasna jesen je jedina prava trogirska sezona, njegova prijateljica što ga prati kao Segantinijeve sprovode na visokim Alpama. U kišnoj jeseni, na onim mokrim ulicama gledaju kao u zrcalu i broje godine i brazgotine trogirske palače. Ove stare trogirske kuće često su porušene, umiru, ali u tom rušenju, u tom umiranju svagda ima ponosa. Štogod ovdje uimire, sve umire aristokratski, patricijski. Gore kao na sprovodu duplijeri, ali ti duplijeri nisu vlaški, već je na njima privezan plemićki grb. Došao je novembar u stari grad. Eno ga u vrtovima, gdje cvjetaju posljednje krizanteme, eno ga u potkrovlju, gdje se vješa medju gredom i gredom oprano rublje, eno ga na mokrim i vlažnim zidovima, na vratima samostana, na kipovima svetaca, na kamenim glavama ljudi i životinja na fasadi katedrale. Iz njihovih grla kao iz kakve česme pada na trg voda duboko i glasno i na daleko zaprskava. Ta grla sakupljaju kišnicu iz svih žlijebova i iz potkuplja katedrale. Usta su im puna vode i cere se nekim čudnim satirskim osmijehom. Upravo su pocrnjeli od pustih jesenskih i zimskih kiša. Piramida zvonika dobiva od velike mokrine tamnocrvenu boju, a krug na Tornju Sata više je crn nego modar i kazaljke teške od vode sporo broje ure, koje zapravo nisu nego sekunde u gradu tolikih vijekova, gdje su obuhvatile sve radosti i boli.

Po trgovima i ulicama sve mrtvo i hladno kao na grobištu u predvečerje dušnoga dana. Ali ovaj novembar nije tako beznadan i očajan kao što se misli, kad prodješ gore, dolje uzanim ulicama i kad ne čuješ ništa dirugo do zveketnnja ključeva, koje nosi sobom siromašni remeta, pokriven jednom izlizanom pozelenjelom kabanicom, koja je sigurno stara dvjesta godina. U Trogiru sve ima puno godina, pa i kabanice i kišobrani, jer ovo sve prelazi od oca na sina. Nema tuge, koja ubija, premda se umire. I gradovi, kad umru, imaju svoj raj. Trogir ima mnogo crkava i svetaca. On će sutra naći opet svoje svece zaštitnike u raju i stajati će u krugu nebeskom, koji je najbliži Stvoritelju, jer su njegovi sveci svi vrlo stari i vrlo mogući.

Večeras pod ovom novembarskom kišom stojim pred tvojim vratima, da slušam kao i ti sveti glas zvona tvojih crkava. Zvona razvedruju moju dušu. Njihovi srebreni tonovi uzdižu se tako visoko kao da traže neizmjerno plavetnilo neba. Tornjevi su crni, samo ih razsvjetljuje, ako se može kazati, svjetlost smirene glazbe zvonova. Glas zvona zove nekoga, koji je mnogo daleko, ali koji ih sluša. Zove ga, da bdije nad snom umirućeg grada. Zove ga glasom plača, nade i hvalospjeva.

Trogir moli na obadva koljena sa svojim malim kućama bez svijetla, bez glasa osim glasa zvona, u tami novembarske noći, pod kišom. Sluša njegove molitve Sveti Ivan, koji se pognuo od starine, sa debelim pastirskim štapom i blagosivlje svoj grad danas kao i uvijak.

Noć je tamna. Na gradskim vratima, pred kipom sv. Ivana gore dvije svjetiljke. Jedna je užgana kao zavjet suze, a druga kao zavjet nade.

Ivo Delalle