Vandana i Dolen, Zora i Diego, Donat i Jora, Marin i Marija, Jelena i Radoslav, Jakov i Vukosava neki su od "legendarnih" trogirskih ljubavnih parova. Zašto "legendarnih", pitate se?
Zato što su oni parovi iz trogirskih legendi - redom iz "Zlatnog srca", "Kamerlengove kćeri", "Posmrtne ljubavi", "Todora Venturina" i "Sotonske žene". I svima njima nešto je zajedničko - njihove su ljubavi ili nesretne ili tragične...
No, s obzirom na to da je veljača, među ostalim, mjesec ljubavi i da je za nama Valentinovo, posvetimo se ipak onim sretnim ljubavima iz trogirskih legendi. Znate li za ljubavnu priču Marislave i Toljena? A za onu Dobrice i Zlatimira? Ne znate?! Ispričat ćemo vam jednu od njih... ovu potonju koju je pod naslovom "Dobrica od Aranđela" zapisao Ante Ivačić. Nadamo se da ste spremni otputovati u povijest ove trogirske ljubavi...
 |
| Izvori ilustrativnih karti/fotografija: Google maps / Ć. M. Iveković: Trogir / Muzej grada Trogira / D. Radić: Ex voto |
~ * ~
Dobrica je bila djevojka koja je sa svojom služavkom Marom stanovala u kući odmah pored sv. Mihovila. Njenog je oca kapetana progutalo more jedne olujne noći dok je plovio iz Marseillea u Barceolonu. Nedugo zatim, Dobrici je preminula i majka. Živjele su Dobrica i Mara u obilju, ali i u obilju tuge... sve dok se nije pojavio Zlatimir, sin poznatog trogirskog pomorca, kapetana Gordana. Zlatimir je rano izgubio majku pa je s ocem proputovao cijelo Sredozemlje te postao neustrašiv i vješt mornar. Kada se kapetan Gordan razbolio, bez brige je prepustio sinu brod kao i druge dužnosti.
- Jedno ću te ipak zamoliti da nikad ne smetneš s uma, rekao je otac Zlatimiru, slušaj pažljivo: imao sam prijatelja, kapetana Ivana, Bog mu dao duši pokoj, ... žena mu je umrla i ostavila iza sebe siroče Dobricu. Lijepa je i dobra i koliko god bi moje srce željelo da je uzmeš za ženu, nisam od onih koji će prisiljavati svoje dijete na to. Ali, moraš mi obećati da ćeš je, dok se ne uda, čuvati i štititi. Obećao sam to njenom ocu, koji je meni obećao isto za tebe. Ja sam sve stariji i nemoćniji, ne mogu se više brinuti o njoj, to sada prepuštam tebi. Ta dužnost neka ti bude sveta. Ovo ti stavljam na dušu jer sam čuo da se oko Dobrice mota mladi pokvarenjak Marko, sin gradskog konta Lucija...
Zlatimir je slušao oca, slušao ga i blijedio i crvenjeo istovremeno... Zapazio je već lijepu Dobricu koja mu je nekad u prolazu znala darovati cvijet, a čuo je i za Markova nastojanja te je, potaknut očevim riječima, sav sretan rekao Gordanu:
- Dragi oče, zaklinjem ti se svojom mrtvom majkom da ću paziti na sreću naše Dobrice. Da mi ti, oče, nisi preporučio, ja bih i sam to učinio - jer i moja je želja da Dobricu primimo u našu obitelj!
Nakon nekoliko dana Gordan je isprosio ruku dobre Dobrice za svoga sina. Sreći i veselju nije bilo kraja! Šetao je tada Marko pokraj Dobricine kuće, i kada je vidio zaručnike sretne i zaljubljene, ispunio se ljubomorom i osvetničkim porivom. Istog trena odlučio je već istu večer oteti Dobiricu i zatočiti je u obiteljski ljetnikovac na Jelinku! Odmah je sa svojim vjernim slugama, iskusnim otmičarima poput njega samog, podijelio svoj osvetnički plan.
- Gomilaju se oblaci sa zapadne strane, moglo bi nevrijeme, rekao je jedan od slugu.
- Leut je jaka lađa, izdržat će i najjači vjetar, a nas osmorica snažni smo mornari... Neće biti problema, zaključili su.
S obzirom na Markovu otmičarsku prošlost i na to da ga je krajičkom oka vidio pored Dobricine kuće na dan zaruka, Zlatimir je predosjećao što Marko planira... Najradije bi bio doveo Dobricu pod svoj krov, no strogi gradski propisi to ne dopuštaju, pa je odlučio s prijateljima stražariti u Dobricinom dvoru...
Marko je sa posebnim zadovoljstvom promatrao kako se sa zapada kupe crni, zlosutni oblaci... oluja mu je trebala biti saveznica u pothvatu. Noć se približavala, kao i tutnjava gromova i bljeskovi munja, što je Marko pratio s posebnim užitkom - pjevušeći ispod glasa. Zlatimira i prijatelje nevera je zatekla dok su stražarili pred Dobricinom kućom. Kada je počela jaka kiša sklonili su se ispod nadstrešnice crkve sv. Mihovila, kad odjednom, nahrupili su naoružani ljudi i u tren oka, udaren u glavu nekim teškim predmetom, Zlatimir se onesviješten stropoštao na tlo.
Spustilo se nebo na zemlju - tuča, gromovi, munje u sred ljeta - večer prije Gospe od Karmela! U svim kućama se molilo i palila se posvećena maslina. Molile su i Dobrica i Mara u svojoj kući... od silne grmljavine i hukanja vjetra, nisu ni primjetile da im netko provaljuje! Iznenada, zlotvori banu u kuću i otmu Dobricu koja se od straha onesvijestila.
Izudarani tučom i vjetrom, ponijeli su otmičari na leut svoj dragocijen plijen. Usprkos oluji otisnuli su se od kraja i snažno zaveslali prema Čumbrijanu, ususret vihoru. Zlatimir je uto polako dolazio k svijesti... K svijesti je došla i Dobrica, i shvativši gdje je i što se događa, ponovno izgubila svijest.
Odjednom, oko leuta more se smirilo, a mornari su, odahuvši, kao preporođeni nastavili veslati ugledavši u bljesku Aranđel, a prema zapadu i Jelinak... No, njihovo je veselje bilo kratkotrajno jer su u sljedećem bljesku vidjeli i kako im se približavaju četiri pijavice!
- Molite se Bogu, mornari, jer slutim kako nam je došao posljednji čas! Možda je ovo kazna za našu opačinu! Nitko nas ne može spasiti, samo Bog!, rekao je jedan od mornara, Markov prijatelj Luka
Izbezumljeni mornari popadali su na koljena, kajući se i moleći se... no bilo je prekasno - kao neka nadnaravna neman jedna je pijavica zahvatila leut, zavrtjela ga, uzdigla ga visoko, prevrnula i potom ga opet uzvitlala zrakom i bacila na hridine Aranđela...
Zlatimir je ustao, oslobodio zatočene prijatelje, i pohitao prema obali. Naravno, bilo je prekasno - mogli su samo u daljini promatrati pakao na moru.
- Jadna moja Dobrice! Progutalo te more zajedno s onim crnim vragovima! Gospe od Karmena koja si sutra, učini čudo! Spasi moga anđela!, vapio je Zlatimir.
Pijavice su se približile gradu... Začula se huka, lomljava, kao da prolazi tisuće kola... Pijavice, srećom, nisu zahvatile grad nego su preko Solina noseći sa sobom morsku vodu, drvlje i kamenje, projurile užasnom bukom prema brežuljcima na sjeveru grada čupajući masline, smokve i bajame kao vlati suhe trave! Nakon razornog prelaska preko Trogirskog polja, oluja se smirila...
Zlatimir je očajan i iznemogao došao kući gdje ga je sa strepnjom čekao otac.
- Dobrica je izgubljena?, pitao je u užasu kada je vidio kako mu sin izgleda.
- Oče, ne pitaj!, odgovori mu Zlatimir.
- Ali pravde još ima! Dokazat ću to kontu Luciju!, muklo kaže Gordan.
- A ja njegovom sinu!, doda Zlatimir.
Marko je iz svoje sobice na gornjem katu općinskog doma, sa sigurnog, svjedočio nezapamćenoj oluji. Napuštalo ga je unutarnje zadovoljstvo, jer mu je bilo sve jasnije da leut neće stići do Jelinka... Sutra će biti uzbune - saznat će se za otmicu, za Zlatimira i njegove prijatelje, za sve... A u Markovoj duši, umjesto kajanja, bjesnila je oluja žešća od one vani - najradije bi noćas zabio bodež u grudi kojem neprijatelju! Možda bi krvlju smirio pakao u svojoj duši!
~ * ~
Toma, čuvar crkve sv. Mihovila Arhanđela na otoku koji se po crkvi i nazvao Aranđel, nakon neprospavane olujne noći krenuo je u vinograd. Sve je bilo uništeno, čak su i borovi bili iščupani iz zemlje! Dobri se Toma gotovo rasplakao - koliko je samo brige i ljubavi unio u njegovanje svojeg vinograda! Poznavao je svaku lozu, svako stablo, pa nekima je i nadimak nadjenuo od miline!
Suznih očiju silazio je Toma prema zakloništu između dviju visokih hridi na istočnoj strani otočića da vidi kako mu je barka, kad najednom ugleda smrskanu lađu! Blizu lađe ležala je u pržini mlada djevojka, bljeđa od najbjeljeg mramora... Pojuri Toma prema njoj i vidje da je djevojka živa, podigne je i odnese je u svoju kolibu. Octom joj je protrljao sljepoočnice, tako da je djevojka otvorila svoje plave, mile oči. Toma sav sretan odjuri vidjeti je li možda i drugi utopljenik živ.
I bio je... otvorio je oči i stao začuđeno gledati Tomu:
-
Gdje sam ja ovo, dobri čovječe? Gdje su mornari, gdje je Dobrica?
-
A tko si ti?, umjesto odgovora pita ga Toma.
-
Ja sam Luka, nesretni sluga još nesretnijeg gospodara Marka, sina gradskog konta.
-
A ti si onaj zločinac o kojeme se toliko govori.
-
Jesam, čovječe, ali ti se kunem Višnjim Bogom da će od ovog dana Luka biti najbolji čovjek na svijetu!
Toma ga podigne preko ramena i odvede u kolibu gdje je iscrpljena Dobrica spavala. Kad ju je Luka ugledao samo je bolno zavapio:
-
Oprosti mi, svetice, ja sam te ucvilio, ali ti obećajem da ću za tvoje dobro dati život!
Kada se djevojka probudila i ugledavši Luku opet pala u nesvijest Toma je shvatio da je Dobrica sigurno bila žrtva nekog strašnog zločina! Pomogao joj je vratiti svijest te ga ona napokon upita:
-
Gdje sam ja? Sanjam li? Jesam li živa?
-
Ti si na sigurnom, na otočiću Aranđelu. Ne boj se ništa, odvrati joj dobri Toma i ode ispitati Luku što se to točno sinoć događalo...
~ * ~
Već ranim jutrom Trogirom se proširila vijest o najnovijem Markovom zlodjelu, otmici lijepe Dobrice. Zlatimir je bio uvjeren da je Dobrica mrtva, ribari su već pronašli četiri mrtva tijela moranara s leuta na žalu blizu crkve od Konacvina... Krenula je Zlatimirova lađa u potragu za tijelom njegove zaručnice. Istodobno, trogirski je puk, na svetački dan, bio razdražen, oluja je napravila veliku štetu, gradu je prijetila glad... U zraku su se osjećalo nezadovoljstvo, nemiri su bili pitanje trenutka... Konte Lucije osjetio je da se nešto gadno sprema - i tako je i bilo. Zlatimir je uspio nagovoriti puk na brzo djelovanje za oslobođenje od mrskih stranaca. On i Dobrica bili su omiljeni u gradu i nije bilo onoga tko nije želio osvetu.
Sunce je bio visoko kad su zvona svih trogirskih crkvi počela brecati na uzbunu. Silna gomila naroda preplavila je glavni gradski trg. Nastala je vika, metež, zapomaganje. Marko, vidjeviši da mu i vlastiti vojnici otkazuju poslušnost, krene bodežom na Zlatimira koji ga gvozdenim klatnom udari toliko jako u prsa da se ovaj samo stropoštao na tlo. Takvoga su ga stavili na stup srama, dok je njegov otac - konte Lucije, bježao iz grada svojom galijom.
~ * ~
Sunčeve zrake probudile su Dobricu. Kada je ugledala Tomu, rekla mu je:
-
Bila bih najsretnija kad bih mogla što prije ugledati Zlatimira i moju Maru. Molim te, dobri čovječe, nekako im javi da sam na Aranđelu, Zlatimir će sigurno doći po mene. Ako imaš barku, kreni odmah!
Spustio se Toma do svoje barke i zaveslao prema Trogiru. Zadubljen u vlastite misli nije ni primjetio veliku lađu koja plovi pokraj njega. Digne glavu i čuje da ga s nje zovu. Sa zadovoljstvom je dozao da je to Zlatimirova lađa. Zapovjednik broda pitao je Tomu zna li nešto o srašnoj nesreći koja se noćas dogodila. Ispričao je zapovjedniku sve što je znao. Neopisivo veselje nastalo je na galiji kada je Toma ispričao da je Dobrica živa.
Za tren oka Dobrica je bila na putu prema Trogiru.
Zlatimirova lađa približavala se gradu sa zapadne strane upravo u času kada je mletačka galija s konteom Lucijem odmicala prema istoku. Silan narod predvođen Zlarimirom nagrnuo je na obalu kako bi dočekali lađu iskićenu zastavama kao znak radosti zbog spašene Dobrice. I prije nego je lađa pristala uz obalu, Zlatimir ugleda Dobricu na pramcu! Urnebesni pozdrav čitava naroda pozdravi spašenu djevojku. Neki su potrčali u crkve, i uskoro, i zvona su pozdravljala ne samo spašenu nevjestu nego i oslobođenje od tuđinskog jarma.
Gordan je, usprkos bolesti, voljom naroda morao postati gradski načelnik. Uskoro su se vjenčali Dobrica i Zlatimir, uz učestvovanje cijelog grada, a narod je prozvao mladu nevjestu
Dobricom od Aranđela...
KRAJ
Prema Ivačić, Ante:
Trogirske legende - Dobrica od Aranđela
pripremila Maja Maljković Zelalija
Svidjela vam se
Zlatimirova i Dobricina ljubavna priča?
Podijelite je s prijateljima:
