Ante Ivačić - lik iz "zlatne knjige" trogirske prošlosti | TG kalendar

 

 

U Trogiru je 28. dana studenog 1885. godine rođen pisac bez kojeg bi trogirska baština bila siromašnija za cijelu zbirku legendi koju iz godine u godinu s radošću i zanimanjem čitaju i stari i i mladi... Samim time Antu Ivačića možemo bez ustručavanja nazvati ne samo "likom" iz zlatne knjige trogirske prošlosti već i njenim piscem...

 

Ante Ivačić, profesor povijesti i zemljopisa, pisac, publicist, prevoditelj i zaljubljenik u umjetnost, rodio se u Trogiru 28. studenog 1885. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, Klasičnu gimnaziju u Splitu, a filozofiju, povijest i zemljopis diplomirao je u Beču.

Kratko vrijeme nakon diplome, 1912. godine radi u Kotoru, nakon čega postaje profesor u Klasičnoj gimnaziji u Splitu gdje radi do 1939. godine, kada počinje raditi u Arheološkom muzeju u Splitu.

 "Prof. Ivačić nije bio rođen za današnji svijet. On se toliko izdizao subtilnošću svoje duše, istančanošću svojih osjećaja, da, kao što ga se skoro nije ni osjećalo kad bi negdje pristupio - toliko je lagan bio svaki njegov nastup - tako isto je i njegova duša bila izvan svega zemaljskoga. I to je ono što ga je učinilo toliko simpatičnim u krugu njegovih prijatelja, njegovih drugova, a što su vrlo dobro osjećali oni dugi redovi mladosti koja je prošla pored njegove katedre." V. Brajević, Novo doba, 1940.

 

Bio je pokretač i glavni urednik zabavno-poučnoga tjednika Pregled 1925. Tekstovi su mu objavljeni u brojnim časopisima i novinama: Zadrugar, Jadranska straža, Novo doba, Jadranska pošta, Pučka prosvjeta, Jadranska vila, Kalendar Jadran, Naš mornar, Novosti, Mladost, Dječje novine, Glasnik Primorske banovine te Dom i svijet.

 

Najzapaženije njegovo djelo su povijesne crtice koje je objavljivao pod zajedičkim naslovom TROGIRSKE LEGENDE. Neke od njih, objavljene 1999. godine u izdanju Matice hrvatske pod navedenim naslovom te kao dio časopisa Vartal 1-2/1998., donijeli smo na stranicama Trogir Time Travela i Muzeja grada Trogira. Možete ih pročitati kliknete li na naslove u nastavku: Zlatno srce, Bijeli Cvijet, Dobrica od Aranđela, Tridni.

 

S talijanskog je preveo Kažotićev roman „Miljenko i Dobrila“, a sa španjolskog pjesme argentinskog pjesnika B. Rossanija. Autor je i brošure Kratka historija Jadrana objavljene u Splitu 1928.

Interesantna je informacija i da je bio predsjednik Šahovskog kluba u Splitu te da je predavao u okviru tečajeva nacionalne povijesti u okviru Narodne Ženske Zadruge.

 Ante Ivačić umro je prerano, u 56. godini, 24. travnja 1940. godine. 

 

"Sa prof. Ivačićem polazi u grob jedan intelektualac koji je bio na čast današnjoj intelektualnoj generaciji Dalmacije; koji ju je dostojno predstavljao u čitavoj njenoj srži, kao jedan od naljepših izdanaka vjekovnih kulturnih napora ovog našeg Primorja. Polazi u grob jedan dobar čovjek koji se nije rodio iz brojnih plemenitaških porodica svojega grada, ali koji je odgojem svojim postao plemenitaš i zaslužio da bude upisan u "Zlatnu knjigu" trogirske prošlosti." V. Brajević, Novo doba, 1940.

 

 

  Hvala što ćete dijeljenjem ovog sadržaja na društvenim mrežama prijateljima skrenuti pozornost  na jednu od velikih povijesnih ličnosti našeg grada! Nadamo se da ćete obljetnicu rođenja Ante Ivačića prigodno obilježiti barem čitanjem neke od trogirskih legendi koje je prikupio, oblikovao i ostavio nam u naslijeđe...

Trogir u novembru.

 

 

Pozadinska slika: R. Vučemilović, Trogir, 1944. (ulomak) | s izložbe Trogirski slikarski krug u prvoj polovici 20. stoljeća

 

U Trogiru, u studenom 2020. prisjetimo se Trogira u novembru 1925. godine. Tekst Ivana Delallea objavljenog u Novom dobu 15. studenog prije 95 godina donosimo u cijelosti: 

TROGIR U NOVEMBRU

Kiša.....

Ova novembarska kiša već nekoliko dana sipi nad starim gradom i povrh opustjelih staza jesenskog polja. Osjećate ju na očima kako je sitna i lagana, a ipak je prima duboko u se požutjelo jesensko lišće i zelena površina kanala. Natopila je bobuljasto kamenje ulica, a kuće su poprimile boju zahrdjalog gvoždja. Ova kiša - nazovimo je starom - je sjena, neka vrst magle. Pola dana i pola noći. Mnoge su stvari najljepše u polumraku, jer je sjena majka ljepote, a stari gradovi su takodjer najljepši, kad su sjenasti ili sutonski kao Rembrandtove slikarske vizije.

Novembarska kiša ima u sebi nešto mrtvačkoga, sjetu groba, nešto što tiho i nečujno propada kao starice, koje se skrivaju po mračnim uglovima katedrale i ne biste znali, da su žive, kad ne bi zakašljucale u dubini crno-bijele crkvene ladje, kad ne bi polagano zašustilo njihovo crno odijelo kao komad mrtvačkog platna, kad se ne bi čulo kako pucaju starački članci sklopljenih prstiju.

Zeleni kapci prozora su zatvoreni kao da su pomrli svi stanovnici grada. Gladni vrapci oblijetaju po zapuštenim dvorištima. Netko je prošao pod ovom kišom, ali se nije okrenuo. Prošao je kao sjena preko čiovskog mosta. Novembar je mučaljivi gospodar Trogira, a kasna jesen je jedina prava trogirska sezona, njegova prijateljica što ga prati kao Segantinijeve sprovode na visokim Alpama. U kišnoj jeseni, na onim mokrim ulicama gledaju kao u zrcalu i broje godine i brazgotine trogirske palače. Ove stare trogirske kuće često su porušene, umiru, ali u tom rušenju, u tom umiranju svagda ima ponosa. Štogod ovdje uimire, sve umire aristokratski, patricijski. Gore kao na sprovodu duplijeri, ali ti duplijeri nisu vlaški, već je na njima privezan plemićki grb. Došao je novembar u stari grad. Eno ga u vrtovima, gdje cvjetaju posljednje krizanteme, eno ga u potkrovlju, gdje se vješa medju gredom i gredom oprano rublje, eno ga na mokrim i vlažnim zidovima, na vratima samostana, na kipovima svetaca, na kamenim glavama ljudi i životinja na fasadi katedrale. Iz njihovih grla kao iz kakve česme pada na trg voda duboko i glasno i na daleko zaprskava. Ta grla sakupljaju kišnicu iz svih žlijebova i iz potkuplja katedrale. Usta su im puna vode i cere se nekim čudnim satirskim osmijehom. Upravo su pocrnjeli od pustih jesenskih i zimskih kiša. Piramida zvonika dobiva od velike mokrine tamnocrvenu boju, a krug na Tornju Sata više je crn nego modar i kazaljke teške od vode sporo broje ure, koje zapravo nisu nego sekunde u gradu tolikih vijekova, gdje su obuhvatile sve radosti i boli.

Po trgovima i ulicama sve mrtvo i hladno kao na grobištu u predvečerje dušnoga dana. Ali ovaj novembar nije tako beznadan i očajan kao što se misli, kad prodješ gore, dolje uzanim ulicama i kad ne čuješ ništa dirugo do zveketnnja ključeva, koje nosi sobom siromašni remeta, pokriven jednom izlizanom pozelenjelom kabanicom, koja je sigurno stara dvjesta godina. U Trogiru sve ima puno godina, pa i kabanice i kišobrani, jer ovo sve prelazi od oca na sina. Nema tuge, koja ubija, premda se umire. I gradovi, kad umru, imaju svoj raj. Trogir ima mnogo crkava i svetaca. On će sutra naći opet svoje svece zaštitnike u raju i stajati će u krugu nebeskom, koji je najbliži Stvoritelju, jer su njegovi sveci svi vrlo stari i vrlo mogući.

Večeras pod ovom novembarskom kišom stojim pred tvojim vratima, da slušam kao i ti sveti glas zvona tvojih crkava. Zvona razvedruju moju dušu. Njihovi srebreni tonovi uzdižu se tako visoko kao da traže neizmjerno plavetnilo neba. Tornjevi su crni, samo ih razsvjetljuje, ako se može kazati, svjetlost smirene glazbe zvonova. Glas zvona zove nekoga, koji je mnogo daleko, ali koji ih sluša. Zove ga, da bdije nad snom umirućeg grada. Zove ga glasom plača, nade i hvalospjeva.

Trogir moli na obadva koljena sa svojim malim kućama bez svijetla, bez glasa osim glasa zvona, u tami novembarske noći, pod kišom. Sluša njegove molitve Sveti Ivan, koji se pognuo od starine, sa debelim pastirskim štapom i blagosivlje svoj grad danas kao i uvijak.

Noć je tamna. Na gradskim vratima, pred kipom sv. Ivana gore dvije svjetiljke. Jedna je užgana kao zavjet suze, a druga kao zavjet nade.

Ivo Delalle

Dan užežin Stivanje, 13. studenog 1892. godine, rođen je dr. don Ivan Delalle | TG kalendar

 

 

 Dr. don IVAN DELALLE, svećenik, povjesničar umjetnosti, arheolog i publicist rođen je u Trogiru, na današnji dan, 13. studenog 1892. godine.

 

 

 

Ivan Delalle bio je prvo dijete u obitelji Frane i Marije, r. Lozovina, koji su odgojili šest sinova i jednu kćer. Nakon završetka osnovne škole u rodnom gradu i klasične Biskupske gimnazije u Splitu, 1915. godine završava teološke studije na Bogoslovnom sjemeništu u Zadru. Za svećenika je zaređen u Splitu, 21. ožujka 1915. godine, a mladu misu služi u trogiskoj katedrali 25. ožujka iste godine. U rodnom gradu obnaša prvu svećeničku službu kao pomoćnik župnika, koralni vikar i vjeroučitelj u pučkoj školi. 1919. godine na istu je dužnost postavljen u splitskoj Katedrali. Za vrijeme službovanja u Splitu predavao je u Biskupskoj gimnaziji, a kasnije je imenovan vjeroučiteljem pučkih škola u Splitu.

Studentom kršćanske arheologije na Papinskom institutu za kršćansku arheologiju u Rimu postaje 1926. godine. Diplomirao je 1929., a doktorirao krajem 1930. godine disertacijom "Kapela solinskih mučenika u sv. Ivanu Lateranskom". Nakon završenog doktorata vraća se u Trogir gdje je imenovan kanonikom zborno-opatskog kaptola.

 

Osim crkvenih službi, od najranije mladosti posvetio se kulturnom, književnom, znanstvenom i društvenom radu, koji je trajao punih 50 godina - od 1912. kada mu je objavljen prvi rad, pa sve do kraja života, 1962. godine.

Dr. don Ivan Delalle autor je preko 450 eseja, prikaza, studija, putopisa, rasprava, članaka te likovnih kritika i predgovora. Jedan od najznačajnijih je svakako onaj za izložbu Emanuela Vidovića "Trogir", održanu u Splitu 1936. te u Zagrebu godinu nakon:

(...) Vidoviću je Trogir najmiliji u jeseni. Jesen sa svojim kišama i vjetrovima, sa sjenama i polusjenama starih kapija i mostova je zapravo neka »historična« sezona, nepoznata turistima, koji traže samo ljetno sunce. U ranom sumraku grad se pretvara u ogromnu vlažnu »sakristiju«, kad zapadni oblaci nekako rastureni i baršunasti vise u zraku kao starinski brokati i veličajni damaski ili kao mrlje na zaprašenim portretima.
Boju i »patinu« Trogira koja nije drugo već boja stare bjelokosti, zarđalog gvozda i pozelenjenog bakra umjetnik je čisto ukrao, ali i pošteno1 povratio na svojim platnima tako da izazivlje ljubomor bez zavisti.
I sada se povratila jesen u grad i u srce umjetnika. Zrela, bogata i plodna uz pjesmu zvonika, jarbola i čempresa. Pod velom lagane magle trepere na čiovskom Mostu, simbolu spajanja i prelaza, dva zelena »feralića« kao dvije suze isplakane. To je Trogir moga oca. Vidim ga i raspoznajem ga. Volim ga kao dijete.

Ma šta se desilo u budućnosti, ma kakvi se novi izumi ne izmislili, jedno je sigurno, da će i dalje u atrijumu katedrale, na Radovanovom Portalu — kamenoj enciklopediji — voditi i dalje razgovore zamišljeni Adam i naivna Eva, da će naime čovjek biti uvijek onaj koji će stvarati historiju i da će čovjek-umjetnik na krilima svoje fantazije tješiti i hraniti svog brata, čovjeka.
»Ljepota je radost vječita«.

DR. IVO DELALLE

 

 

Iste godine kada piše poetske retke u predgovoru Vidovićevoj izložbi "Trogir", 1936., dr. don Ivan Delalle napisao je TROGIR vodič po njegovoj historiji, umjetnosti i životu - što je prvi sažeti, ali cjeloviti prikaz povijesti i spomeničke baštine grada. Ovaj se vodič smatra jednim od najboljih i najiscrpnijih vodiča dalmatinskih gradova koje još uvijek služi kao iscrpno djelo za početak proučavanja trogirske baštine. 

 

 

   "Za oduševljenje don Ivanu je bila dovoljna boja neba, ugođaj pazara, sama pomisao na nadnevak, jer ga prisjeća na sveca koji se taj dan štuje. Ponesene osobnosti do u starost sačuvaju dječaku svježinu. Takvog i pamtim don Ivana: nasmijanog i oduševljenog. (...)

    Od uspomena na don Ivana najsnažnije su one vezane uz blagdan Sv. Ivana Trogirskoga što se slavi 14. studenoga. To je vrijeme beskrajnih kiša. Služba užežin odvija se noću u Katedrali. Pred zoru, u stanci između beskrajnih služba Božjih, dolazili smo u sakristiju čestitati don Ivanu imendan...", zapisao je Ivo Babić u predgovoru časopisa Vartal 2/1992. posvećenog dr. don Ivanu Delalleu...

 

 

Ovo prigodno sjećanje na jednu sjajnu trogirsku ličnost, sjajna je prigoda i da vam čestitamo Dan grada Trogira i blagdan sv. Ivana Trogirskoga.

Dragi prijatelji, na dobro van došla Stivanja!

 

 

 Zahvaljujemo što ćete dijeljenjem ovog sadržaja na društvenim mrežama svojim prijateljima skrenuti pozornost  na jednu od velikih povijesnih ličnosti našeg grada.

 Više ulomaka i(z) tekstova dr. don Ivana Delalle možete pronaći u novim objavama na instagram feedu @trogirmuseum

TG KALENDAR | Na današnji je dan 1874. godine u Segetu Donjem rođen Vinko Lozovina

 

Vinko Lozovina hrvatski književni povjesničar i talijanist, o kojemu je Muzej grada Trogira prije nekoliko godina organizirao okrugli stol, popraćen nedavno objavljenim zbornikom radova VINKO LOZOVINA Život i djelo,  rodio se u Segetu Donjem 3. studenog. 1876. godine. 

Vinkova majka Marija i otac Nikola imali su šestero djece, pet sinova i jednu kćer. Vinko je osnovnu školu pohađao u Trogiru, veliku gimnaziju u Splitu završio je 1895. godine kada upisuje Filozofski fakultet u Beču, s kojeg u jesen 1896. godine prelazi u Graz. Diplomirao je 1900. godine, a doktorirao iz područja filozofije 1903. godine.

Nakon diplome, kao odličan student, dobio je stipendiju za usavršavanje u Firenzi koje prekida zbog zaposlenja na Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Već kao mladi profesor, s obzirom na njegov stručni i publicistički rad, Vinko Lozovina je imenovan je školskim savjetnikom, a od 1903. do 1918. godine bio je predsjednik Profesorskog društva za Dalmaciju. Postavljen je za ravnatelja Velike realke u Splitu 1918. godine. Bio je povjerenik za prosvjetu pri Vladi Narodnog vijeća za Dalmaciju, nakon toga i prosvjetni inspektor splitske oblasti. 1926. godine imenovan je direktorom Državne realke u Splitu. Jedan je od osnivača Pučkog sveučilišta u Splitu 1925. godine. Poslije smrti don Frane Bulića postao je predsjednik Povijesnog društva “Bihać”... 

Osim nekoliko talijanskih školskih udžbenika objavio je veliki broj radova u raznim književnim i kulturnim časopisima te dnevnim novinama. Neka od njegovih najistaknutijih djela su Povijest talijanske književnosti – starije doba (500 – 1600) iz 1909. godine, Machiavelli i njegova politička nauka iz 1928. godine te Dalmacija u hrvatskoj književnosti – povijesni pregled regionalne književnosti u Dalmaciji, hrvatskom primorju i Istri (800 – 1890) iz 1936. godine.

Izuzetno je interesantan njegov pseudonim - Izo Lanov - pod kojim je objavljivao pjesme i epigrame, ali i djelo Kako sam putovao po Italiji 1900. Zanimljiv je podatak da je bio razrednik velikom Tinu Ujeviću i predavao mu talijanski jezik i filozofiju...

Više o životu i djelu ovog intelektualca, erudita, romanista, pisca, prevoditelja i vrsnog polemičara možete pročitati u zborniku radova Vinko Lozovina Život i djelo dostupnog u Muzeju grada Trogira.

 

Umro je u Splitu 30. listopada 1942. godine.