Zli Mavro, sirota mlikarica Marija, hašiš, svježe cvijeće, zlodjelo, samostan na Dridu, dobri fra Andrija, trogirske mendule i vrsni škverovi, Vilin Dolac i Cumbrijan isprepleli su se u trogirskoj legendi Kapetan Mavro koju je zapisao Ante Ivačić, a koju danas, kada svi putevi vode na Drid, donosimo u cijelosti:
Mletački kapetan Mavro uspinjao se jednog ožujskog jutra 1797. godine prema samostanu na Dridu. Počinuo na putu ispod kvrgave, stoljetne masline i sa zadovoljstvom promatrao trogirsku luku. Ispod njega u Vilinu Docu, rascvjetali bademi smiješe se ožujskom suncu. U uvalici čiovskog škvera njegova ponosna škuna Tetida, građena u Trogiru, ogleda u plavom zrcalu svoje očišćene bokove i visoke katarke. Jučer su je porinuli. Uz škripu balvana i greda, uz buku kalafata i šum istisnutog mora poletjela je Tetida prema uvalici i zadrhtavši smirila se na zapjenjenoj površini. Sa škune svrne Mavro pogled na grad. More je u odrazu prevrnilo i potonilo bedeme, kule i zvonike, pa ih raščinja, ziba i miluje. Nad zvonikom lebde bijeli, prugasti oblaci kao da su anđeoskom rukom protkani na plavoj nebeskoj svili. Prema sjeveru zeleni brežuljci oštro režu čistinu obzorja.
Mavro je bio očaran krasnim pogledom i svježinom zraka. Ima već više nedjelja da živi na škveru u dimu zapaljenog suhog smilja i katrana. I kuće, i ljudi i sama stabla odišu vonjem škvera i poprimaju njegovu čađavu boju. Osjetio je potrebu prošetati se do bijelog samostana utonula u zelenilo borova i čempresa. Ima već desetak godina da krstari između Trogira i Venecije. Bogat, još mlad i zdrav, mogao bi biti sretan da ga ne raskida želja za nasladama. Ima još izmijeniti na Tetidi pomično konoplje, pa će ukrcati vino i otploviti u raskošni grad na lagunama gdje ga čekaju tolike strastvene usne. Zadubio se u misli i uspomene. Najednom ga prene iz snatrenja djevojčina pjesma. Podigne glavu. Nedaleko njega bila je stasita djevojka, još vrlo mlada. Na glavi joj vrč, a u otvoru crvenog prsluka zadjenuta grančica puna bijelih latica. Ona je zamukla čim je ugledala stranca kao ptica kad čuje šum koraka. Mavru se pričini da prolazi mimo njega slika ranog proljeća, mirisna i svježa kao glas ptice što je dopirao iz Vilina Doca. On je zaustavi i upita što nosi i kud ide. Djevojka se zacrveni i smeteno odgovori da nosi mlijeko u samostan. Mavro je prilično poznavao hrvatski jezik radi svog čestog boravka u Dalmaciji, pa je upotrijebio svo svoje znanje da nagovori ljepotu-djevojku da mu nosi mlijeko na lađu.
- Ako mlijeko bude čisto i nepokvareno kao što si ti, onda ću ti ga plaćati suhim zlatom - govorio joj Mavro. Ona mu obeća da će nositi, ako joj dozvoli baka.- Zar nemaš roditelja? upita je.- Sirota sam, nikoga nemam osim bake, snuždi se djevojka.- Kako se zoveš?- Marija.- Milo ime! Čekam te sutra, zbogom djevojko!- Bog s vama gospodaru!
Baka je dozvolila i Marija je nosila svakog jutra mlijeko kapetanu Mavru. On je zadržavao nevjerojatnom snagom volje svoju strast i nije ničim pokazivao da se za nju naročito zanima. Jedino nije dozvoljavao da joj netko na brodu kaže koju ružnu ili dvoličnu riječ. Kapetan se brinuo da djevojka stekne potpuno povjerenje i potom sačeka zgodnu priliku za ostvarenje svojih snova. Nekoliko dana prije proljetnog ekvinocija bila je škuna nakrcana punim bačvama vina, pa je kapetan zapovjedio da bude sve spremno za polazak. Toga jutra kao po običaju, nevina djevojka donijela je u vrču mlijeko i na poziv kapetana da joj isplati ušla je u njegovu kajitu ne sluteći na zlo. Mavro joj je izbrojio nekoliko zlatnika. Ona nije htjela primiti toliki novac. Zadržala je samo jedan dukat a sve mu ostalo vratila. Uto zapazi da je obavijena mirisnim dimom te osjeti neku slatku umornost i omaglicu. Mavro je teškom mukom savladao nemir čekajući učinak levantinskog hašiša, na koji se bio davno priviknuo. Djevojka se trgne nekoliko puta željom da se osvijesti i probudi, ali ne uspije te se sruši na debeli, mekani sag. Mlečanin skoči poput zvijeri i paklenim bljeskom u očima rastrga svježe cvijeće nesvjesne djevojke.
Slomljene duše i tijela dovuče se Marija do samostana na Dridu da ispovjedi fra Andriji, svome zaštitniku, golemu nesreću što ju je zadesila. Starac je sjedio pod čempresom tik do samostanske crkve, pa slušajući djevojku gorko je plakao. Zatim uniđe u crkvu i iznese križ. U taj čas škuna, gonjena jakom levantom, prolazila most i razvila jedra plovći prema zapadu. Fra Andrija podiže križ prema brodu te je šaptao dubokim glasom neke svečane riječi.Ne prođe ni pola sata kad se vjetrovi protivna smjera uhvatili u koštac i navukli iz zaljeva strašne crne oblačine. Prošavši rt Cumbrijan opazi Mavro da je počinio veliku pogrešku što je otplovio, ali ga je savjest pekla zbog nedjela nad sirotom djevojkom, pa je želio ostaviti Trogir i domoći se uvale na Drveniku. Smjer vjetra mijenjao se neprekidno te je bilo vrlo teško upravljati lađom. On je neprestano trčao po brodu davajući zapovijedi i pomažući mornarima. Najednom, silni udarac vjetra sa zapada okrenu stražnje jedro koje zahvati Mavra te ga baci daleko u more. Momčad nije ni pomislila spasitiga, jer je i sama bila u opasnosti. Vjetar se pretvori u orkan i ponosnu škunu baci na hridine kod rta Cubrijan. Izmučeni i izranjeni mornari jedva se dočepali kraja. Katarke su vitke lađe bile polomljene, a na bokovima zijevali grdni otvori u koje su bukom ulazili razbješnjeli valovi.
Nakon tri dana nađen je leš kapetana Mavra na žalu blizu crkvice Gospe Pokraj Mora ispod Vilina Doca, a poslije malo mjeseci bezobzirni Korzikanac rastrgao je krunu i plašt kraljici Jadranskoga mora.
KRAJ
Nadamo se da ćete ovu trogirsku legendu podijeliti s prijateljima
na društvenim mrežama i na taj način doprinijeti očuvanju i popularizaciji
narodne predaje, legendi i mitova Trogira.
Mogu reci, samo, prekrasno. Hvala...
OdgovoriIzbriši