U starim trogirskim vodičima često se spominje čudnovati čempres koji je, kao pravo čudo prirode, izrastao iz pukotine u niši na sjevernim gradskim vratima. Njegovu priču zapisao je dr. Francesco Madirazza, političar i povjesničar rođen 1855. u Trogiru - svega nekoliko koraka od tog stabla.
Najprije u novini Il Dalmata 1906., a potom i u knjizi Storia e costituzione dei comuni Dalmati (Povijest i uređenje dalmatinskih komuna, Split, 1911.), Madirazza je objavio crticu pod naslovom „Kraj jednog čempresa” (La fine di un cipresso). U njoj opisuje kako je legendarno stablo, nakon gotovo dva i pol stoljeća, počelo venuti 1905. godine...
"Nakon skoro dva i pol stoljeća življenja usahnuo je čempres svetoga Ivana, usprkos nadanju Trogirana da će, možda nekim čudom, ostati pošteđen zajedničke sudbine svih zemaljskih bića.
Iznikao u jednoj pukotini na podnožju kipa trogirskog biskupa na sjevernim gradskim vratima do veličine kišobrana, izrastao među stupićima, djelomično je pokrivao reljef venecijanskog lava.
Godine 1905. patuljasti čempres počeo je sahnuti, grane su mu počele žutjeti i jedna se po jedna otkidati. Upravo je protjecalo tužno desetljeće malarije i tifusa koji su skoro uništili život u gradu. A vidio je i regulaciju Foše i Solina, tih stalnih izvora komaraca i žaba, vido je porušen Fortin i taj pusti prostor pretvoren u sjenovitu aleju. Vidio je i novi vitki most prema kopnu, restauriranje općinske palače, obnovljenu ložu i uređenje okoliša gradskih vrata."
Dr. Madirazza piše da se grad mijenja, modernizira, da nestaju njegovi ljudi i zanati, i da možda baš ta nova vremena ne odgovaraju stablu ispod kojeg je prošao je blijed i umoran Santo Contarini, zadnji predstavnik Venecije, kao i zadnji trogirski biskup Pinelli. Čempres je gledao rulju koja pljačka palaču Garagnin, ukinuće biskupije, pretvaranje crkve sv. Barbare u skladište, propadanje opatije sv. Ivana Krstitelja, sv. Duha u plamenu, kako licej sv. Lazara postaje škola,...
"Čempres koji je toliko teških godina prijateljevao sa svojim sugrađanima, koji je pomogao čuvati njihovu nadu i vjeru, sada se - kada se prilike mijenjaju na bolje - umoran priprema na konačni odlazak.
Ugasio se polaganom smrću, list po list, i kao da plače.
.jpg)
Građani bi bili rado poduprli njegove grane zlatnim i srebrnim osloncima, Trogirke bi rado ponudile svoj nakit koji su izradili domaći zlatari samo da zadrže u životu čempres, vršnjak Ivana Lucića i Pavla Andreisa, koji je vidio venecijanske plemkinje i francuske vojnike, maršala Marmonta, providura Dandola, generala Rukavinu... Vidje čempres malo naših radosti i brojnije korote, borbe međusobne mržnje, neprijateljstva, pobune pučana i silu plemstva. I eto, čempres koji je izrastao bez zemlje, koji je više od dva stoljeća bio ponos i kao neki čudesan znak Trogiranima, čeka sama da se njegovi suhi i goli ostaci, prije nego što ih vjetar raznese, časno pohrane."
Tekst završava riječima: "I građanin Trogira, rođen nekoliko koraka dalje od niše u kojoj je čempres živio hranjen kišom i suncem, tumačeći misli građana, posvećuje mu ovaj epicedij."
Mirko Slade Šilović, donoseći u slobodnom prijevodu ovu crticu u Jasnoj zraci 1978., dodao je i bilješku da je "piščeva želja ispunjena, jer i do danas dvije trogirske obitelji čuvaju po mali dio suhog debla." Znate li koje?
Pripremila: Maja Maljković Zelalija
Izvori: Madirazza, Francesco: La fine di un cipresso, Il Dalmata, 1906.
Madirazza, Francesco: Storia e costituzione dei comuni Dalmati, 1911.
Slade - Šilović, Mirko: Kraj jednog čempresa (prijevod), Jasna zraka, 1978.
Izvori fotografija:
Foto arhiv Muzeja grada Trogira
Zbirka razglednica Muzeja grada Trogira
.jpg)
.jpg)
